Po ko zna koji put nakon jedne oktobarske ture po jugu naše zemlje moramo ustvrditi kako je Hercegovina zapravo “naša Kalifornija“. I kao uvijek do sada bit ćemo u pravu. Istina, napuštene kuće i pomalo tužna sela kroz koja smo prolazili ne liče na superbogate Los Angeles, San Jose ili San Francisco, stado ovaca, dvije-tri koze ili narovi kraj puta svakako nisu „Silicijska dolina“, ali onaj miris mediterana, smilja i kadulje, osjećaj neke topline i mira koji vlada jeste nenadmašan, pa ako je Kalifornija san, rado smo odsanjali Hercegovinu ovog vikenda.
Ideja je bila da vozimo trasom stare Ćirine pruge, da turu prilagodimo damama i kondiciono manje spremnijim biciklistima. Ali, jedine dvije dame koje smo imali na turi pokazale su se itekako spremne pa je nakon što smo turu završili puno prije planiranog pao i „bonus“ u vidu dodatnih dvadesetak kilometara. No, krenimo redom.
Start iz Čapljine, ispred lokaliteta Mogorjelo. Naš prvi kontakt sa historijom, jer se ovdje nalaze ostaci iz doba Rimskog carstva. Potom vožnja do Gabele, danas poznate kao rezervni granični prijelaz ukoliko vas uhvati ona odvratna gužva u Doljanima, ali osamdesetih godina prošlog stoljeća spominjana je u istraživanjima izvjesnog brazilca, zvaše se RobertoSalinas Price, koji je ovdje prepoznao drevni grad Troju. Nažalost, prašina oko Troje se brzo slegla i to više niko ne spominje iako su se vrlo ozbiljni naučnici uhvatili cijele priče. Vjerovatno bivša nam zemlja nije bila toliko jaka u svjetskim historijskim krugovima, nije imala dovoljno jak marketing pa je Troja nestala brže nego su je otkrili svjetski stručnjaci, a brazilac Prajs proglašen šarlatanom. Za svaki slučaj, mi smo posjetili lokalitet, obišli drevne zidine i uslikali se kraj lava isklesanog u kamenu, ne znamo kojeg doba ali svakako ne Trojanskog. Uostalom, u Troji je bio konj a ne lav, od drveta a ne od kamena, pa smo nakon obilaska ovog mjesta ipak odlučili nastaviti trasom starog Ćire i družiti se sa nešto novijom historijom.
Vješti građevinari Austrougarske monarhije su bez snimaka GoogleEartha, lasera ili sateita trasirali prugu koja se od Čapljine uspinje tako blago, vijugajući kroz Hercegovački krš, da se počesto zapitate idete li horizontalno, ili je ipak u pitanju uspon. Zapravo, veličanstveno je posmatrati takav jedan infrastrukturalni projekat osobito ako se ima na umu da je građen bez današnje mehanizacije, kompjutera i svih modernih čudesa. Valjalo je razbiti onaj hercegovački kamen, gdje nije išlo kopani su tuneli pa smo ih danas prošli dvanaest, utvrđivani su podzidi sve kamen na kamen suhozidom koji i stoji i danas kao da je juče građen rukom vještog majstora. A tek željezni mostovi. Oni su posebna priča. Ima ih na svakom koraku, a jedan od njih, kažu, projektovan je po nacrtu slavnog Eiffela, čija kula je toliko prepoznatljivi simbol Pariza.
Nije samo vijugava trasa pruge ono što oduševljava. Nevjerovatno je bilo u to vrijeme kad su vozovi pokretani parom, kad su skretnice bile ručne poluge, kad nije bilo semafora uskladiti da sve to radi i to bez zastoja. Ilustracije radi, malo iznad stanice Hrasno čija zgrada i danas stoji kao da je zamrznuta u nekom davnom vremenu, izgrađen je sistem prikupljanja vode. Naime, Ćiro bi do Hrasnog potrošio svu vodu i da bi nastavio dalje valjalo se snabdjeti. Ali, kako u bezvodnom kršu obezbijediti dovoljne količine vode? Briljantna građevinarska ideja sastojala se u cijelom sistemu popločanih površina zemljišta koji se ljevkasto spuštao u nešto nalik na jezero ispod kojeg se kišnica akumulirala u više od šest metara dubok rezervoar. Odatle je cijevima snabdijevana stanica Hrasno, koja je bila na nižoj nadmorskoj visini. I nakon kraće pauze da se putnici okrijepe i pojedu svoje namirnice, Ćiro bi kretao dalje.
Mnogi će reći da je ta Austrougarska monarhija bila kolonizator, da su gradili pruge samo kako bi odvlačili našu šumu i druga blaga, ali kamo sreće da je potrajala duže. Današnja demokracija zaobilaznicu oko Sarajeva gradi deset godina, a šuma se ionako nemilice siječe i balvani napuštaju zemlju. Ali, tu priču i sramotu ostavljamo onim koji nas ubjeđuju da je ovako najbolje, da niko nije izrabljivan ili ugrožen. Doduše, vjerovatno bi armija nezaposlenih na birou radije radila za kolonizatorsku željeznicu, ali nama ostaje samo danas da uživamo u predjelima koji su zahvaljujući njoj postali dostupni, i da razglabamo usput priču.
Kako rekosmo, umjesto da kod stanice Hrasno okončamo naš predivni hercegovački vikend, začas smo promijenili plan i produžili do obližnjeg sela Hutova, a odatle do mjesta gdje ponire rijeka Trebišnjica. Hutovo je mjesto gdje je vrijeme stalo. Prosto je nevjerovatno kako ti ljudi preživljavaju. Valjda okopavajući ono malo škrte zemlje između kamena oko svojih kuća. Da je ovdje nekad život bio bolji svjedoče divne stare napuštene zgrade, neke sa velikim kolonadama, koje svjedoče o bogatstv žitelja. Tu je i napuštena škola koja je nekad zacijelo primala desetak razreda djece. Danas je ispred nje zgrada za možda tek šačicu mališana, ako ih ima i toliko.
Ponor Trebišnjice nismo vidjeli jer je na tom mjestu izgrađena vještačka akumulacija da bi ta prelijepa rijeka naprosto nestala u vrtlogu lopatica neke centrale. Kako god, mjesto vrijedi vidjeti jer je potpuno izolovano od bilo kakve vreve ili gradske gužve, makar se kasnije do Hrasnog vraćali istim putem.
Od stanice Hrasno, nakon kratkog uspona slijedu spust do Hutovog blata, a potom i povratak do Čapljine. Bilo bi lijepo proći nasipom i pogledati brojne ptice koje se ovdje nalaze, ali dan se bližio kraju. Povratak asfaltnom cestom i nije predstavljao užitak jer su se lovci kroz čije smo lovište tog dana prolazili i na sreću nismo postali ulov vraćali kući. Kako uglavnom voze Golfove „dvojke“ i to bez registarskih tablica, iza njih bi redovno ostajao gust oblak dima. Potpuni kontrast od onog divnog mirisa raznovrsnih biljki koji smo uživali cijeli dan. Prepoznali smo smilje i kadulju, ali bilo ih je bezbroj.
I tako, napunivši pluća mirisom Mediterana, krenuli smo ka Sarajevu i Tuzli odakle su sve došli današnji učesnici ture, naravno zahvalivši se Mostarcima na gostoprimstvu a posebno Esi na naru koji se topio u ustima. Nakon ovakve ture ne postoji bolja poslastica. Barem ne u „našoj Kaliforniji“.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
Kako je bilo ići kroz tunele? Bili su puni šišmiša i kamiona koji jure ljetos, tako da se i nisam usudio proći. Je li se može sad preko ona dva mala željezna mosta na početku? Isto nisu bili podaskani. Valjda su čekali da sezona prođe pa da dovrše radove.