Crna Gora 2010: putevima kralja Nikole

Nakon više od dva mjeseca, donosimo izvještaj sa vožnje Crnom Gorom urađene krajem augusta i početkom septembra. U nastavku pročitajte utiske sa ove sedmodnevne avanture prelijepim planinama susjedne nam države.
***
Naučili smo nekoliko stvari koje nikada ne treba pitati Crnogorca…a to je “koliko još kilometara ima do…?” i “može li se biciklom?” Odgovor na prvo pitanje je uvijek “ma nemate puno, dvadeset kilometara nizastranu”. To nizastranu ustvari znači “blaga” uzbrdica reda 800 metara, dok što se tiče kilometara, kada ih prelazite na račun vlastitiog znoja, to obično ispadne oko 35. Odgovor na drugo pitanje je jasno i glasno “ne” uz čuđenje, kako smo uopšte došli na tu ideju.

Bez obzira što smo prije dva mjeseca bili sedam dana u Italiji, i imali neko iskustvo u višednevnim vožnjama, usporediti ove dvije ture je gotovo nemoguće. Planiranje sedmodnevnog putovanja u Lago di Garda je bilo razrađeno do najsitnijih detalja. Znali smo unaprijed šta nas čeka, od smještaja sa bazenom, luksuznog apartmana, boksova za bicikl sa šifrom, pa do vremena buđenja, polaska i povratka, preciznih visinskih profila svake staze, sa tipom spusta koji nas očekuje. Turneja kroz Crnu Goru, sušta suprosnost, mogla bi se nazvati: “Putovanje u nepoznato”.

Sve je počelo kao prijedlog da napravimo jednostavnu trodnevnu turu iz Sarajeva, biciklima do Dubrovnika ili Splita, preko dobro poznatih planina. Razgledajući mape i GoogleEarth, mjerkajući i dodajući kilometre, na kraju je ispalo sedam dana preko Crne Gore, kojekakvim putevima preko nepoznatih planina. Doduše, ti putevi nisu uvijek makadamski, ali na to već nismo mogli uticati. Crna Gora je isprepletena uskim asfaltnim cestama, donedavno makadamskim putevima, koji dijelom kvare sliku netaknute prirode. Kao i svugdje u postkomunističkim zemljama, osjeti se ubrzana komercijalizacija, veliki jaz između siromaštva i bogatsva, utrka za novcem, ali čim se odmaknete par kilometara od većih turističkih središta, dočeka vas divna priroda, jednostavnost i ljubaznost ljudi, i sve ono što ljubitelj prirode poželjeti. Na malom prostoru Crne Gore priroda se poigrala i ponudila iznimnu raznolikost kakvom se ne mogu pohvaliti ni mnogo veće države. Tako na sjeverozapadu se nalazi Durmitor, planinski masiv i nacionalni park pod zaštitom UNESCO-a, okružen rijekama Pivom i Tarom. Na istoku se protežu Prokletije, nepregledni masiv prigodnog imena, na jugu Boka-Kotorski zaljev, Skadarsko jezero, Jadransko more…

Selo Crna Gora na Durmitoru i tipičan crnogorski krajolik

Na oficijelnoj stranici turističke zajednice postoje i biciklističke mape, koje većinom vode preko afsaltiranih puteva, što nam nije bilo interesantno, pa smo odlučili da trasu isplaniramo samostalno koristeći se GoogleEarth-om, uzimajući u obzir savjete iskusnijih biciklista. Samo planiranje je uključivalo mnogo „staromodnog” telefoniranja, jer preko interneta jednostavno nismo mogli da dobijemo sve informacije i izvršimo potrebne rezervacije. Upravo to što nas je napočetku brinulo, ta nepredvidljivost, odlazak u nepoznato, ovom putovanju dalo je posebanu draž.

Putovanje…

Prvi dan…polazak u 06:30, autom iz Sarajeva do Tjentišta. Nakon prvih nekoliko kilometara makadamskog puta kroz Nacionalni park Sutjeska, odvajamo se od grupe koja je nastavila prema Trnovačkom jezeru, i nastavljamo uspon preko Vučeva.

Polazak sa Tjentišta ; Vučevo, Maglić ostavljamo iza sebe

Na tom putu nismo naišli na bilo šta što bi obilježilo granicu između dvije države, ali jesmo na puno šumskog voća kao odličnu okrepu na augustovskom suncu. Rastresiti makadam nas je pratio i na spustu prema akomulacionom jezeru Pive. Nakon što smo se uključili na asfaltni put, i skrenuli u tunelu (?!?), našli smo se na brani hidroelektrane Mratinje visoke 220m. Zaustavljamo i priču počinjemo sa njemačkim planinarima koji su krenuli na Durmitor i dupunjavamo zalihe vode prijeko potrebne da savladamo ostatak asfaltnog puta.

“granički prelaz” prema Crnog Gori; spust u kanjon Pive

Plan je bio da do 15.00h dođemo do Šćepan polja, gjde smo se trebali susresti sa vozačem koji nas je odveo 15km uzvodno rijekom Tarom, do kampa Brštanovica. Atmosfera u kampu nas je oduševila. Sređeni bungalovi poredani uz obalu, u pozadini diskretna ambijentalna muzika, nekoliko odvojenih kamina, kamene stazice, logorska vatra u centralnom dijelu kampa, odlična kuhinja i prije svega vrhunska usluga. Nakon prve noći smo se osjećali, kao da smo tu mjesec dana, sprijateljvši se sa vlasnikom, konobarom i što je najvažnije Spomenkom (kuharicom).

Brštanica je u BiH do koje smo mogli jedino čamcima; idila u kampu…

Sam rafting Tarom nije bio previše zahtjevan, obzirom da je količina vode bila na niskom nivou, ali zato nam je do Šćepan polja trebalo više od tri sata. Taj isti put u mjesecu maju se pređe za 27 minuta. Ni kišno vrijeme, oblaci, niti hladna voda nisu nas spriječili da čak i zaplivamo u Tari te izmamimo osmjehe drugih smrznutih i pokislih raftera. Ono što nas je brinulo jeste vremenska prognoza koja je najavljivala kišu narednih dana, zbog čega smo malo izmjenili plan koji je u prvoj varijanti uključivao dvodnevno pedalanje do Žabljaka, najvećeg mjesta na Durmitoru.

U tari smo se okupali najprije mi, a potom od prašine i naši ljubimci 🙂

U 05.00h smo probudili teta Spomenku, što je ustvari bio i najopasniji momenat ove sedmodnevne avanture. Ipak, ljubazna domaćica nam je spremila doručak i natrpala pun ruksak kukuruznih mufina. Iznajmili smo kombi koji nas je prebacio na plato Durmitora i tako nam uštedio pola dana uspona asfaltnim putem, oštrim serpentinama i tunelima. Do Žabljaka smo mogli doći na dva načina, preko planinskog prevoja koji podsječa na sedlo, po čemu je i dobio ime, ili preko preko kanjona rijeke Sušice. Kako i jedna i druga varijanta imaju svoje ljepote, odlučili smo do Žabljaka doći preko kanjona, a iz Žabljaka otići preko Sedla.

Selo Nedajno u kojem smo prvobitno trebali prepoloviti put do Žabljaka; pogled preko kanjona Sušice ka selu Crna Gora sa druge strane

Rijeka Sušica je ponornica i stalni površinski tok ima samo kod izvora. Na proljeće usljed otapanja snijega formira se Sušičko jezero. Na liticama kanjona rijeke Sušice se nalaze dva sela, selo Nedajno i selo Crna Gora, međusobno udaljena zračnom linijom ne više od jednog kilometra, povezana makadamskim putem obraslim četinarskom šumom. U podnožju kanjona nas je dočekao pogled koji najviše podjeća na Tisovicu. I zaista, Durmitor se može usporediti sa Prenjom, sa svojim napristupačnim vrhovima, i prelijepim zelenim dolinama. Inače, čitav krug oko centralnog masiva Durmitora je dug osamdesetak kilometara, sa preko 2100 metara uspona.

Od Sušice smo se jako teško odvojili…

Do Žabljaka smo došli predvečer a usput smo stigli otići i do Ćurevca, vidikovca na rubu kanjona Tare odakle se pruža jedan od najljepših pogleda na ovom putovanju. Prije spavanja smo stigli napraviti i jedan krug oko obližnjeg Crnog jezera, što se na kraju pretvorilo u dječije utrkivanje stazom kroz šumicu, preko korijenja i kamenja, tik uz samo jezero. Crnogorci su, a da nisu ni svjesni toga, napravili pravi raj za bicikliste. Staza oko jezera sastoji se iz niza isprepletenih trasa za planinarenje i šetnju, idealnih za prvorazrednu XC utrku. Večera uz specijalitet sa Žabljaka, kuhana, pečena, dimljena ili kombinacija – janjetina je bila jedini izbor na meniju!

Pogled sa Ćurevca na kanjon Tare; na Žabljaku su oblaci već sugerisali hladnu i kišnu noć

Nakon male utrke oko Crnog jezera, vrhovi Durmitora u pozadini; zajednička fotka sa domaćinom, vlasnikom hotela Javor, inače sarajlijom, osnivačem i dugogodišnjim direktorom Nacionalnog parka Durmitor

Odmorni se budimo na kišnom i prohladnom Žabljaku, ipak spremni za novi dan i put prema jugu. Domaćini nas s nevjericom gledaju dok polako doručkujemo i čekamo 10 sati za kad je po jednoj norveškoj metereološkoj stanici najavljen prestanak kiše. Kao da smo u Švicarskoj, kiša prestaje tačno u 10 ujutro, a mi naoružani moralom krećemo dalje. Nakon uspona kroz maglu gustu poput tijesta, prolazimo i pored najviše tačke uspona, legendarnog Sedla. Nažalost, ni Sedlo ni Bobotov kuk (vrh Durmitora) nismo vidjeli osim na GPS mapi.

Jutro na Žabljaku prije polaska i razrada plana kako sigurno doći do Šavnika; magla gusta kao tijesto…

Nastavljamo dalje spustom prema selu Grabovica, najprije kamenjarom a potom blatnjavim stazama. Bicikli su zbog blata osjetnoteži i vožnja čak i blagom nizbrdicom postaje jako zahtjevna. Ipak, to nije sve, u glavi nam odzvanjaju riječi starijih ljudi sa Žabljaka koji su nas upozoravali na medvjede koji su tu redovna pojava. Na našu radost, uskoro nailazimo na balegu, potom i puštene krave na ispaši i začuđene poglede seljana kojima nije jasno od kud smo se uopće pojavili.

Prolazak pored katuna podno Sedla; put u nepoznato…

Ostatak puta do Šavnika ostat će sigurno upamćen po “incidentu” sa organima vlasti. Spuštajući se serpentinama, na jednoj od oštirh krivina primjetili smo “parkiran” policijski helikopter i bez puno razmišljanja skrenuli smo da ga izbliza vidimo. Naše oduševljenje prekinuo je prijeteći povik upozorenja “Stoj nalevo!!!”. Okrećemo se i vidimo vidimo policajca koji je tu, pretpostavljamo, zadužen za osiguranje. Iako u prvi mah prestravljeni, očekujući loš ishod, krećemo u priču sa Miodragom što se na kraju završava toplim prijateljskim razgovorom, savjetima pa čak i zajedničkom fotografijom sa helikopterom u pozadini. Čak šta više, daje nam i službenu vizit kartu da zovemo ako nam bilo šta bude trebalo. Još jedan dokaz u prilog hipotezi o crnogorskom gostoprimstvu.

Uključivanje na buduću brzu cestu do Durmitora; policajac Miodrag, helikopter i četiri odmetnika 🙂

Brzinski sendvič (komad sira u pola hljeba) za ručak u hotelu, vjerovatno jedinom većem ugostiteljskom objektu u Šavniku, dok nas karirani stolnjaci i plastična “keramika” u toaletu vraća u vrijeme kad su neke druge generacije gradile i vodile ove prostore. Od Šavnika dalje prelazimo dug i jako dosadan komad puta cestom sa nevjerovatno dosadnim i dugim spustom do Nikšića. Nažalost, nemamo vremena za posjetu kanjonu Nevideo čiji je ulaz bio tek nekoliko stotina metara od naše trase. Ostala je samo zagonetna pošalica da ga možda ne bi ni vidjeli i da smo ga i našli:).

Pogledom ispraćamo Durmitor sa kojeg smo krenuli to jutro; Nikšić lijevo, Nikšić desno?

U Nikšić smo stigli prije mraka te odmah krenuli u potragu za smještajem. Ipak, nakon odlične pizze, kole i obavezne limunade (piva je bila strogo zabranjena do zadnjeg dana) odlučili smo ipak smještaj potražiti u 30km daljem i nižem Danilovgradu. Dolazimo u ovaj gradiđ koji je ime dobio po knjazu Danilu, utemeljitelju dinastije Petrović, i koji je danas poznat najviše po obližnjem manastiru Ostrog. Avantura se nastavlja jer smještaj za tu noć nemamo a mrak uveliko pada. Kao zadnji kicoši tražimo pomoć od simpatičnih prodavaca u jednom od marketa uz magistralu. Konačno, umjesto luksuznog motela sa toplom vodom i čistom posteljinom parlamentarno biramo smještaj u radničkoj baraci za 5EUR. Toalet je naravno vanjski, a tople vode očito ima samo kad je gazdarica posebno raspoložena. Nebitno, iscrpljeni tonemo u san ušuškani u sintetičku posteljinu sa egzotičnim leopardovim uzorkom.

Interijer i eksterijer smještaja u Danilovgradu 🙂

Dan koji je slijedio trebao je biti dan odmora uz laganu vožnju put Cetinja, sporednim cestama kroz famozno selo Čevo koje se pojavljuje na svim kartama Crne Gore. Iako već istrenirano budni i spremni za polazak u rano jutro, na kraju smo krenuli tek oko podne. Razlog: činjenica da “brza hrana” u Crnoj Gori ne znači obavezno i brzu uslugu. Sat i po vremena koliko smo čekali pizze u najfrekventnijem lokalu Danilovgrada iskoristili smo za pripremu bicikala za ostatak puta i provjeru stanja . Iako je predhodno sve bilo u najboljem redu, u tih sat i pol uspjeli smo uništiti čak četiri gume i dobro se napatiti oko saniranja štete od “popravke i dotezanja”. Posle ovog smo odlučili da do kraja više ništa ne popravljamo!

“pit-stop” u pauzi dok čekamo “brzu” hranu; grafit na susjednoj zgradi

Da nas je ipak dobra karma pratila tokom cijelog putovanja dokazala je i sama vožnja. Najprije dolazak u selo Čevo koje zajedno sa uličnim psima nema više od 10tak stalnih stanovnika, a onda i avantura ulaska u Cetinje starim putem kralja Nikole. Mapa koju smo predhodno pripremili imala je “nedefinisan dio” u dužini od 1600m vazdušne linije. Iako smo imali svu pomoć GPS-a i satelitskih karata tu dionicu smo savladavali više od dva sata. Ne moramo ni spominjati da put kojim smo prošli ne koriste ni koze a kamo li ljudi te da su nas svi, uključujući i lokalne gorštake odvraćali od ovog poduhvata. Izmoreni i napaćeni ipak smo na kraju imali dječački osmjeh na licu. Razlog, zadnjih dvjestotinjak metara staze je bio tako vozljiv da smo se guštali i spuštali više puta.

Iako su nas svi odgovarali, od puta kralja Nikole nismo odustajali

Guštanje za kraj; spust u predgrađe Cetinja i ponovo začuđeni pogledi ljudi

Cetinje. Lijepo. Prelijepo… Odmah se sjetim profesorice književnosti iz srednje škole koja je znala spomenuti da je Cetinje ko Dedinje, ali mnogo ljepše i dostojanstvenije. Ugođaj koji pruža stara kraljevska prijestolnica upotpunila je i čenjenica da smo boravili u kući koja gleda na Rusku ambasadu i gradsku vijećnicu. Gostoljubiva gazdarica, inače dugogodišnji planinar, nije štedila ni vremena ni truda da nam olakša i uljepša boravak u Cetinju.

Ostaci Crnojevića manastira iz XV stoljeća; rezidencija Srpske pravoslavne crkve

O samom Cetinju se ne može dovoljno napisati. Drago nam je da smo to odmah prepoznali i dan odmora umjesto Kotora i mora zamijenili dodatnim danom u Cetinju. Obilazak muzeja i postavki povodom 100godišnjice obnove Kraljevine Crne Gore bio je više nego poučan. Naučili smo da nije bitno kolika ste nacija, već da li svoje kvalitete znate preopoznati, cijeniti i iskoristiti na pravi način. Možda jako dobar primjer i lekcija svima nama sa ovih prostora.

Zgrada gradske Skupštine Cetinja; Plavi salon na dvoru Petrovića

Zadnji dan vožnje. Biti u Crnoj Gori a ne posjetiti Njegošev mauzolej na Lovćenu ne ide jedno s drugim. Ako se tome doda i činjenica da nas nakon trijumfalnog uspona do ove tačke sa najljepšim pogledom na Crnu Goru čekao i ekstremno dobar spust ukupno dug skoro 25km, znali smo da smo dočekali glavnu poslasticu cijelog putovanja. Dobra kondiciona sprema najbolje se pokazala upravo zadnji dan kada smo se iz Cetinja do Ivanovih korita na Lovćenu popeli za 2 sata bez ijedne pauze.

Želja da konačno dođemo do mauzoleja na vrhu nije nam dopustila niti jednu ozbiljnu pauzu, pogled i znatiželja su jednostavno mamili da pedalamo dalje

U duhu dotadašnjeg dobrog iskustva sa Crnogorcima, nastavili smo i na samom mauzoleju posvećenom Petru Petroviću Njegošu u koji smo ušli bez plaćanja ulaza. Riječ-dvije sa čuvarima-domaćinima tekla je po ustaljenom šablonu: -odakle ste? – Iz Bosne. -Oooo, pa ja sam živio/studirao/imao djevojku/radio (i td…) u Sarajevu. Nastavak priče se obično vodio u pravcu toga da je naš poduhvat nemjerljiv sa znanjem vožnje bicikla na zadnjem točku. Džaba kilometri, planine, dani, kalorije i znoj kad ne znamo voziti ko “jedan mali iz Cetinja” koji može “na zadnjem” preći cijeli korzo.

Do mauzoleja se bicikli jedino mogu nositi; zajednička fotka uz Meštrovićevog “Njegoša” i posljednje počivalište vladike

Sam mauzolej je djelo Ivana Meštrovića i kao takvo predstavlja skulptursko remek-djelo. Veliki vladika, svjetovni i duhovni vođa i svjetski poznat pjesnik poput Njegoša II ipak nije sahranjen na najvišoj tački Lovćena. Naime, po vlastitoj želji, za mjesto svog počivališta je namjerno odabrao niži vrh sa porukom da onaj viši ipak pripadne nekom većem, zaslužnijem. Taj drugi vrh je danas načičkan telekomunikacionim antenama, ali ni kao takav ne kvari nestvarno lijep pogled na cijelu Crnu Goru, od Durmitora na sjeveru, Prokletija na istoku, Skadarskog jezera na jugoistoku i prelijepog Bokokotorskog zaljeva podno samog vidikovca. Ponosno poziranje sa zastavom naše zemlje opet je bila Gakina ideja, ovaj put draža čak i od fotke na legendarnom Tremalzu u Italiji koji osvojismo ljetos.

Prilaz i poziranje na vidikovcu sa kojeg se Bokotorski zaljev vidi kao na dlanu

Kao vrhunsku poslasticu za kraj odabrali smo spust uskom planinarskom stazom do sela Njeguši. Uzani planinarski put kroz bjelogoričnu šumu je ustvari prije bio jedini put od čuvenog sela Njeguši do Lovćena. Sada je to kamena staza obrasla mahovinom, sitnim rastinjem i prekrivena opalim lišćem, drugim riječima, idealan poligon za igru četiri adrenalinska ovisnika na biciklima.

Spust sa Lovćena do sela Njeguši

U selu opet začuđena lica, pitanja kroz smijeh zašto nismo išli cestom ko svi normalni ljudi na što više i ne obraćamo pažnju. Kratak odmor i kafica u pristojno uređenoj konobi u društvu slovenačkih turista i idemo dalje. Ostaje nam još 50tak metara visinskog uspona, taman da pređemo magičnu cifru 1000 za taj dan. Napuštamo Nacionalni park Lovćen i oprezno tražimo ulaz na posljednju poslasticu ovog putovanja, planinarsku stazu do Kotora. Imamo GPS, tačnije, imamo tri GPS uređaja i opet jedva pronalazimo ulaz sa glavne ceste. Prvih stotinu metara staze ne ulijeva povjerenje. Također, ni sljedećih nekoliko stotina metara nije uopće vozljivo… Pitamo se da li je ovo bio pametan potez… Ipak, činjenica da su ovuda već prošli i Ozi i Nermina, čak i Stuntzi, dovoljno nam je da ni nošenje bicikala preko ogromnih gromada kamenja ne predstavlja problem. Srećom, strpljenje se brzo isplatilo i finalno uzbuđenje je moglo početi.

Prvi dio staze do Kotora bi se mogao zvati “malo vožnje, malo više nosanja”…

…a onda je uslijedio dio sa više vožnje a manje nosanja 🙂

Staza je krenula iz šume, pa preko kamenite livade i izašla na proplanak odakle je Kotor bio kao na dlanu. Još jedan pobjedonosni osmjeh, trenutak zajedničke radosti, one prave dječačke, kao da smo osvojili mahalsko prvenstvo u malom fudbalu. Dalje put vodi oronulim serpentinama gdje si dajemo oduška. Ne štedimo ni sebe ni bicikla, a ponajmanje osvojene metre visinske razlike. Šlag na kraju je bio zadnji dio spusta unutar zidina starog grada Kotora u koji smo se bukvalnu ušunjali kroz pukotinu u zidu. Mnoštvo turista imalo je šta za slikati dok smo se razdragano spustali kamenitom stazicom, jednostavno, osjećali smo se Das ist Walter :).

Ulaskom kroz otvor na tvrđavi uštedjeli smo čak 5 EUR :). Možda smo i zato bili radosni 😀

Posljednja prilika za još jednu dozu adrenalina… Igra prekucana! 🙂

U Kotoru kratak omor na glavnom trgu, i potraga za dogovorenim smještajem, kupanje, odmor i odlazak u grad. Petak je, večer je kvalifikacija za Mundijal u fudbalu, Crna Gora pod vodstvom Cice Kranjčara igra predobro a mi se pokušavamo dodvoriti domaćinu kafane, ponosnom namrštenom Crnogorcu da bar na trenutak uključi teletekst da vidimo kako “zmajevi” igraju u Luksemburgu. Posle dočekujemo i Tarika koji je iz Sarajeva došao autom po nas, i već tada počinjemo kovati planove za iduću godinu.

Vidjeli smo da možemo, samo ostaje pitanje koliko. Već su opciji Prokletije, Durmitor na malo teži način, kombinacija sa BH planinama ali i neke europske varijante. Osmjeh na licu nam niko ne može oduzeti, ni put oko svijeta nam se ne čini nemogučim! 🙂

Vozili, patili se i uživali članovi MTBa: Ervin, Ivan, Mersad i Faruk.