Većina biciklista nakon što nabavi brdski bicikl, kacigu i potrebnu opremu, suoči se sa istim problemom: “A kuda voziti?”. Špartati uzduž po gradu, od Vilsonovog šetališta do Vrela Bosne koristeći pločnike i “biciklističke staze”, pa čak i malo istraživati Stojčevac i okoliš začas postane dosadno. Nakon prvih nekoliko vožnji biciklist shvati da može više, da su desetak-dvadeset kilometara koji su se činili poduhvatom u stvari mačji kašalj. Onda se “zakači” za neku iskusniju ekipu, ode u prirodu i oduševi se ljepotom, društvom i cijelim ugođajem.
Za one koji žive u Sarajevu, počinju da se bave brdskim biciklizmom ili to tek planiraju, evo malog prijedloga deset lijepih tura oko Sarajeva. Dužine i vertikalni uspon navodimo aproksimativno jer postoji više opcija. Konkretne staze se nalaze na mtb.ba, a nije loše slijediti upravo ovaj raspored i postepeno kroz ovih deset staza steći zavidnu kondiciju.
1. Bentbaša
Nema tog bicikliste u Sarajevu koji se nije zaputio od Vijećnice, preko Bentbaše, starim putem za Pale koji je danas zatvoren za saobraćaj (ili bi to trebao biti, ali naši motorizovani divljaci pomjere i betonsku prepreku da bi dovukli roštilj do meraje) i skokne do Kozje ćuprije. Dionica je duga oko dva kilometra, gotovo neosjetno se penje i tu se već osjeti pomak u odnosu na skakutanje gradskim pločnicima. Zadrži li se biciklist na ćupriji nerijetko će ugledati kolege kako se vraćaju s druge strane. Sljedeće što većina učini je da se zapute tom uzbrdicom (nije sramota ni pogurati bicikl), nakon stotinjak metara dođu na ravniji dio i voze do kraja ulice. E, tu je već pogled na kanjon Miljacke zanimljiv. No, lijevo se oštro uzbrdo penje betonski put koji ima rukohvat. Savjetujemo da i uz ovaj uspon pregurate bicikl a onda se zaputite opet lijevo do kraja asfalta, potom trasom stare uskotračne pruge ka Palama. Do Pala ne možete stići, vjerovatno ćete vožnju završiti ispred prvog ili drugog tunela, ili malo iza njih ako ih prođete. Ugođaj prirode je ovdje potpun. Naročito ljeti kad u gradu vladaju velike vrućine ovdje ćete se ugodno osvježiti. Ne trebate imati strah od mina niti divljih životinja, trasa puta je bezbjedna. Neka ovo bude vaš prvi off road odlazak u prirodu.
approx: dužina 7 km, vertikalni uspon 80 m.
2. Dariva – Zmajevac – Barice
Sljedeća stvar koju kao novopečeni biciklist činite je test vlastite izdržljivosti i karaktera. Gdje drugo nego u vožnji uzbrdo. Pošto još ne poznajete off road terene poželjet ćete se okušati u usponu na Zmajevac, ili čak do Barica. Nekima je ovo i svakodnevni trening, a za početnike prvi ispit. Savjetujemo lagano zagrijavanje na relaciji Vijećnica-Kozja ćuprija, potom povratak do skretanja za Darivu (kod velike stijene gdje uvijek ima penjača). Uspon uz Darivu je već zahtjevniji, savjetujemo lagan tempo i naravno oprez jer ste na gradskoj saobraćajnici. Lokalno stanovništvo je već naviknuto na svakodnevno prisustvo biciklista pa su vozači automobila oprezni, ipak držite se desne strane. Po dolasku na raskrsnicu za Faletiće, Hrešu ili Zmajevac nudi vam se više opcija. Jedna od njih je vožnja ka Faletićima do Škaljinog sokaka, potom lijevo ka Zmajevcu. Neka to bude vaš cilj. Fotografija za Facebook sa pogledom na grad i ponosni osmijeh.
Varijanta B ove ture je produžetak ka Baricama. Laganim tempom, vidjet ćete da uspon sa 580 (Vijećnica) na 960 m (Barice) nije nedostižan. Vožnja teče lagano, manjkavost je što ste na asfaltu, ali već uspon na Barice će vam podići moral. Svakako, i eritrocite jer ćete dio puta udisati miris borove šume.
approx: dužina 10 km, vertikalni uspon 450 m.
3. Čavljak
Kad ste shvatili da do Barica i nije tako teško doći, prirodno, krenut ćete dalje. Asfaltni put vodi do doma na Čavljaku. U stvari, već iza prve krivine nakon parkinga na Baricama vidite makadamski put koji se odvaja desno. Slobodno ga istražite, on se blago spušta do iznad groblja u Faletićima. Naravno da je bezopasan po pitanju mina ili divljih životinja, a tu ćete sresti i šetaće. Međutim, vaš cilj je priroda, borovina, kamen i zemlja pod točkovima i nadmorska visina od oko 1200 metara. Od Barica do Čavljaka vodi asfaltni put popriličnog nagiba. Kad iz šume izbijete na čistinu i ugledate planinarski dom, savjetujemo kratku pauzu i prikupljanje snage za posljednji, završni uspon. Zadnjih sto metara je zbilja zahtjevno, pa nije sramota ni pogurati bicikl.
Dolaskom do kraja asfalta nameće se dilema da li popiti kaficu u jednom od dva planinarska doma i vratiti se nazad ili još malo istraživati. Preporučujemo ovo drugo jer tek ovdje, u stvari, počinje priroda. Ako krenete ravno uzbrdo makadamskim putem imate prvo hair česmu sa velikim deblom/koritom koja ljeti zna i presušiti, potom kratak oštar uspon i onda divnu trasu puta po ravnom. Držite se desne strane i staza će vas sama dovesti na polazište. Staza ovdje pravi krug dugačak oko dva kilometra, a njegov završni dio je prekrasan: vožnja širokim zemljanim putem kroz borovu šumicu. Taj miris ćete definitivno osjećati do kasno u noć.
approx: dužina 12 km, vertikalni uspon 700 m.
4. Bukovik
Krug oko Čavljaka je u vama definitivno probudio interes za odlaskom u prirodu. Sad na asfalt gledate kao na nužno zlo. I kondiciju ste već poboljšali pa vam uspon do Čavljaka ne pada teško. Osjećate da možete dalje, želite okusiti pravu planinu. Kod katuna sa limenim krovom, tamo gdje ste zaokrenuli desno i vratili se na Čavljak, vidjeli ste da nekakva stazica vodi lijevo uzbrdo. Krenite njome, prvu dionicu od pedesetak metara pregurajte bickl i onda će vam se otvoriti poljana i vidici ka Bukoviku i Crepoljskom. Sad ste već u planini. Tu se otvaraju mnoge mogućnosti. Za početak savjetujemo da pored Spomenkove kafane produžite preko Pjeskovite ravni do raskršća za Bukovik (lijevo), Crepoljsko (desno) ili Skakavac (pravo nizbrdo). Krenete li ka Bukoviku put će vas dovesti do planinarskog doma u kojem se možete okrijepiti i raspitati za nastavak vožnje. U suštini, kojim god putem da krenete čim se počne spuštati to znači da silazite u grad i gotovo je svejedno gdje ćete izbiti. Ipak, nudimo opciju spusta makadamskim putem ka Nahorevu. Sve do vodovodne stanice i rampe za park prirode Skakavac put je relativno bezbjedan, a dalje možete očekivati i automobile. Druga stvar na koju trebate obratiti pažnju je dugački spust i brzine koje se postižu. Početnicima savjetujemo oprez, naročito na oštrim krivinama da ne bi bilo izlijetanja. Takođe, nije naodmet povremeno zastati i odmoriti ruke od neprestanog kočenja.
Ono što je zagarantovano, to je adrenalin nakon dugačkog spusta do Nahoreva i osjećaj pobjede kad krenete ka Pionirskoj dolini. Alternativa je i spust preko Skakavca, možda još i bolji jer nudi kratki izlet do vodopada visokog 98 metara.
approx: dužina 19 km, vertikalni uspon 1100 m.
5. Crepoljsko
Dok smo još na ovoj strani brdovitog Sarajeva spomenimo i vožnju preko Crepoljskog. Nekad je ovo bilo omiljeno izletište Sarajlija, naročito u proljeće kad je Trebević još vlažan i hladan. Energoinvestovog doma više nema, ali niču nova odmorišta, pa će se ljubitelji pastrmke iznenaditi kvalitetom te “divljači” iz Lovačkog doma. Da ne bude zabune, zbilja je pred vašim očima kuhar vadi iz potoka, i malo gdje ćete moći dobiti svježu ribu na 1400 metara nadmorske visine.
Do Crepoljskog najlakše dolazite vijugavim asfaltnim putem preko Hreše. No, kako serpentine i asfalt nisu baš pretjerano atraktivne, moguće je doći i preko Borija, tako što se na usponu uz Darivu odvoji preko mosta desno, potom oštro uzbrdo (i opet malčice guranja bicikla, samo hrabri i uporni voze tih stotinjak metara) a onda makadamskim putem do Hreše. Od Hreše put vodi dalje ka Crepoljskom, nažalost ponovo asfalt. Zgodna stvar ove ture je što u slučaju lošeg vremena, umora ili kvara začas možete turu skratiti bilo da se spustite u Gornje Faletiće, bilo da od Hreše produžite još malo pa preko kamenoloma, makadamskim putem izbijete na Barice. No, nastavite li put dalje uzbrdo, ubrzo nakon česme gdje svi pravimo pauzu, dočekat će vas pitoreskno selo i osjećaj prave planine, a iza njega raskrsnica za Vučju luku (desno) i Crepoljsko (lijevo).
Od te raskrsnice do vrha je nekih tri kilometra koji jesu malo dosadni ali ste nadomak cilja. Zadnja dionica je makadamska, potom slijedi spust. Za poznavaoce planine ljepša varijanta je pješačka stazica preko livada, ali i bez toga, spust makadamom do raskrsnice za Bukovik, Čavljak ili Skakavac bit će svakako zanimljiv. Odatle već možete birati kuda nazad u grad.
approx: dužina 16 km, vertikalni uspon 1150 m.
6. Igman – Hrasnički stan
Za one koji ne žele da se “peglaju” sa asfaltnim usponom i koji hoće da su odmah u prirodi, Igman je pravi raj. Ratni put preko “Osmica” starijima budi ružna sjećanja, no danas je pravi užitak popeti se ili spustiti njime. Start je kod fijakera na početku Velike aleje, nakon stotinjak metara aleju napuštate lijevo, asfaltnom vijugate do podnožja Igmana i onda kreće uspon. Već iza prve krivine, kod vodovodne stanice prestaje asfalt i tu počinje makadam. Dobro, počinje i znojenje ali to i jeste cilj. Makadmski put je dobro označen, dobrim dijelom je u hladu pa je vožnja ljeti ugodna. Na 11. kilometru se nalazi jedini izvor vode, lokalitet poznat kao Šajina kuhinja gdje savjetujemo kraću pauzu. Po dolasku na Hrasnički stan otkrit ćete čari planinarskog doma, vjerovatno kušati uštipke ili domaći grah a za dalje možete birati. Opcija je da nastavite putem do ratne džamije i Velikog polja, možda posjetite i obližnju Prašumu, ili povratak istom trasom kojom ste se popeli. U tom slučaju budite oprezni, makadam nimalo nije naivan i začas vas brzina ponese. Naročito je nezgodno pri kraju jer su ruke već umorne. Bolje je povremeno zastati, načiniti pauzu i odmoriti dlanove nego da vam kakva kamena gromada izbije upravljač iz ruku pa da provjeravate izdrživost vaše kacige bliskim susretom s podlogom.
approx: dužina 18 km, vertikalni uspon 900 m.
7. Trebević
Ako ste uspješno savladali igmanski uspon do Hrasničkog stana, i nakon toga niste zamrzili brdski biciklizam pa objavili oglas da prodajete bicikl, nema vam druge nego još položiti “prijemni ispit” i popeti se (naravno i spustiti) na Trebević.
Gledano iz grada tv toranj na vrhu Trebevića se doima kao nešto nedostižno. Prosječnom stanovniku, dok onako pijucka kaficu u ljetnoj bašti, prosto je nezamislivo da se neko gore uspne biciklom. Možda je i vama, ali….
Najlakši način je da krenete preko Vraca (dobro, uspon uz Vraca jeste dosadan srećom nije dugačak). Već kad prođete Vraca i zamaknete iza prve krivine osjetit ćete miris planine. Istina, tu još naiđe pokoji automobil, ali kad se odvojite desno starim makadamskim putem koji su gradili još austrougari, ništa vas neće zaustaviti. Na putokazu stoji da je do vrha još osam kilometara. Razvucite to slobodno na dva sata, pravite pauze, bitno je da dođete do samog vrha. Svakim metrom bit ćete ponosniji na sebe, osjećat ćete kako se priroda mijenja i kako grad ustupa prostor divljini. Nakon dolaska do tv tornja ni slučajno ne pomišljajte da se vraćate istim putem nazad. Pa, zaboga, sad ste već brdski biciklist imenom i prezimenom. Ako još imate snage ostavite bicikl iza kakvog grma i pređite planinarsku sekciju do samog vrha. Fotka kraj znaka i broja 1.627, što će reći da se toliko metara izdiže iznad mora, nešto je što svaki sarajlija mora imati u arhivi.
Ali, ako ste mislili da je pogled na Jahorinu, Bjelašnicu, Treskavicu i okolne planine kraj užitku – varate se. Rock and roll tek počinje. Od razrušenog doma Vaso Miskin Crni kreće planinska staza koju su gradili još u doba Austrogarske, puno prije negoli je Gavrilo počinio pokolj. Sva sreća, jer da je bio brži ne bi bilo ni jedne od najljepših planinskih staza u BiH. Prve metre ćete voziti oprezno iznenađeni lakoćom kojom savladavate prepreke. Malo ćete se prepasti nagiba jer je staza bukvalno urezana u strmu padinu, ali koga briga za nagib jer vozite ravno stazom. Ako zanemarite pogled lijevo na liticu i borove i fokusirate se na ono ispred – vožnja je fenomenalna. I kad nakon dva i po kilometra serpentina i šume izbijete na proširenje ispred još jednog uništenog doma na Dobrim vodama požalit ćete što nema još.
Ima, ali za one vještije. Naime, od Dobrih voda nudi se nekoliko mogućnosti. Najjednostavnija i najbezbjednija je da se starim sada već razvaljenim asfaltnim putem spustite do Prvog šumara. Druga da isto tako atraktivnom stazicom produžite ka Napretkovom domu. Treća i četvrta je da se uhvatite u koštac za zahtjevnim stazicama prepunim korijenja i iznenađenja (ali i adrenalina, mmmmm) koje vode ka Prvom šumaru ili Brusu. Koju god da odaberete nećete pogriješiti.
I da: sve je bezbjedno, ovdje nema mina.
Od Prvog šumara najlakše je spustiti se putem što vodi ka trasi bob staze, potom makadamom do prvih gradskih kuća mnogo iznad Parka prinčeva ili Bibana. Odatle savjetujemo oprez jer je nagib prilično velik, na asfaltu zna biti koban, a već ste u gradu gdje ima i automobila.
approx: dužina 14 km, vertikalni uspon 1150 m.
8. Bjelašnica – Babin do
Iako brdski biciklisti po vokaciji ne vole asfalt, jedna od stvari koju svako želi upisati u svoj biciklistički CV je uspon na Bjelašnicu, tačnije do ski centra na Babinom dolu. Ako ništa da poslije može pričati “kako je to bezveze”, ali eto ipak se dokazao mrskim usponom uz Krupac. Vožnja uzbrdo asfaltom, naime, nešto je najdosadnije. Vrijeme sporo prolazi, ništa se ne dešava, dugački pravci lome psihu, sam asfalt se ljeti ugrije i zrači toplotu pa ionako vruć dan čini još vrelijim, nema vode usput, nema hlada…. Pa zašto onda činiti ovo? Da bi se spustili nazad, jedan je od odgovora. Drugi, nimalo manje bitan je da bi čovjek sebi dokazao da može, da osjeti onaj užitak i lakoću s kojom savladava posljednjih par stotina metara jer je cilj nadomak ruke, da osjeti ponos kad ga iz kafića gledaju oni što su se tu dovezli autom i kojima je vrhunac napora dizanje čaše s pićem. O ovom usponu se, osim toga nema šta više reći. Da, neki će ga raditi čisto radi sticanja kondicije ili da ovu trasu iskoriste u rano proljeće dok je skijalište još aktivno.
Spust je nešto drugo. Brzine koje se dostižu su i preko 70 km/h i za ovo zbilja trebate biti maksimalno skoncentrisani. Naročito treba paziti na krivine i moguće vozače-ubice što pretiču po punoj liniji. Jedan naš kolega je završio u invalidskim kolicima tako što ga je nesavjesni vozač udario autom u punoj brzini prešavši na suprotnu kolovoznu traku.
approx: dužina 25 km, vertikalni uspon 800 m.
9. Bješnica – vrh
Koliko god da ste ponosni dolaskom u Babin do, pijuckajući osvježavajuće piće u nekom od kafića mjerkat ćete vrh. Iz te perspektive se čini teško dostižan, ali, sjetite se Bentbaše, Darive, Barica ili Trebevića. Sad vam je smiješno da vam je nekad cilj bio Zmajevac, zar ne? Pa dobro, da vidimo i taj vrh, tih tričavih 2.067 metara.
Najlakši način je tehničkim putem koji vodi iz Babinog dola. Put je nedavno popravljen i nasut pa je podloga na zavidnom nivou. Prvi dio vodi kroz šumu, ali samo do Štinjeg dola i Kuće spasa. Tačnije, ostataka Kuće spasa. Nekad su ovdje sklonište nalazili planinari kad zapuše vjetar i spusti se magla, danas urušen krov samo podsjeća na to šta smo sve imali u bivšem sistemu i koliko se država brinula za običnog čovjeka.
No, od tog mjesta već počinje ozbiljna planina. Ako je loše vrijeme, magla ili vjetar bolje je ne pokušavati popeti se. Bez obzira što do vrha vodi makadamska cesta, iznenađenja su uvijek moguća. No, na bicikl ste sjeli po vedrom i sunčanom danu i hrabro savladavate jednu po jednu serpentinu. Savjet: ponesite dovoljno vode. I koliko god mislite da je dovoljno, stavite još malo. Iznenađujuće je kako vam sunce izvuće i zadnju kapljicu znoja, a ako ovdje dehidrirate nema vam spasa do povratka nazad. Izvora nema.
Međutim, ako uspijete ispedalati do opservatorije, osjećaj je veličanstven. S jedne strane Prenj, Treskavica, s druge Vranica, Vlašić, pa Trebević, Jahorina… na sve strane ljepota. Tek ovdje kad dođete shvatite svu suštinu brdskog biciklizma. Osjećaj pobjede i pogled s vrha. Dobro, postoji još i adrenalin zvani spust. Moguće je spustiti se i skijaškom stazom, ali kod nas su skijališta posuta kamenjem a ne travom pa ovo preporučujemo samo tehnički spremnim biciklistima. Jednog dana, kad ovaj tekst bude još samo u arhivama, možda će ovdje postojati biciklistička staza na koju će dolazisti turisti željni adrenalina, ali zasad to je tek ideja nekolicine zanesenjaka. Međutim, kako god da se spuštate sa 2.067 metara, Sarajevo leži na nekih 570, pa računajte. Užitak za deset u svakoj varijanti.
approx: dužina 9 km, vertikalni uspon 770 m.
10. Nanića put
Nakon vrha Bjelašnice otvaraju se mnoge opcije. Sad već više nećete gubiti vrijeme dosadnim pedalanjem iz centra grada već ćete do obližnjih planina dolaziti autom, pa tek tu započeti užitak zvani brdski biciklizam. Igman je pravi splet puteva, bilo da “obrnete krug” oko Ravne vale (start iz Velikog polja i onda prekrasna tura od 22 kilometra) bilo da istražujete brojne staze po Igmanu, miris šume je sjajan. Neki će se zaputiti dalje prema Šabićima. Ovdje postoji jedna sjajna tura koju preporučujemo početnicima ili porodicama sa djecom (iznad 12 godina) a koja ide preko Rakitnice i brda Pijevac do Sinanovića, potom povratak kanjonom Tušilske rijeke. Na raspolaganju su i pravci prema Dejčićima, Brutusima i Trnovu.
Ipak, za one koji su se sad već “navukli” na mtb poslastica koju su dugo istraživali i gradili članovi MTBA tima zove se Nanića put. Tačnije, Nanića put je stara planinarska stazica od Hadžića do Brezovače, ali MTBA je uvezao ovu stazu sve do samog Babinog dola. Da budemo precizni, ono o čemu pričamo je spust ovom stazom. Uspon će biti dosadnim asfaltom uz Krupac ili, ono što biciklisti radije čine, igmanskim putem preko Hrasnčkog stana, ratne džamije, Velikog polja sve do Babinog dola.
Staza kreće od samog skijališta, od tehničke baze Grakop. Cijelim putem je markirana putokazima koje su postavili aktivisti MTBA. Prvi dio je lagani spust kroz bjelogoričnu šumu sve do Velikog polja na Igmanu. Dijelom slijedi trasu biatlon staze, izbije na Veliko polje, pa iza Feri doma ponovo napušta asfalt. Odatle, sve do puta za Javornik vodi zanimljiva stazica, doduše ima i par metara uspona, ali uglavnom ravna. Potom se nakratko izbija na asfalt, ali vrlo brzo ga staza napušta i divnim single trailom vodi ka domu Prijatelj prirode blizu Malog polja. Nakon toga neizbježni su metri asfalta, ali već iza restorana Ljiljan trasa skreće lijevo na makadam i odatle do samog kraja je izuzetno atraktivna. Nakon makadamskog dijela slijedi trasu kanalizacione cijevi, tehnički nešto zahtjevniji dio, ali svakako pun adrenalina. Iza doma Brezovača staza presijeca asfaltni put, spušta se makadamom koji vodi ka Golom brdu, i konačno ulazi u pješačku stazicu nazvanu Nanića put.
Vožnja ovom stazom je nešto neponovljivo. Blago nagnuta sa tek ponekim težim tehničkim elementom, staza vodi kroz bjelogoričnu šumu, većim dijelom je ljevkasta poput bob staze a u jesen prekrivena lišćem. Spust niz nju vrijedi svake graške znoja, a iskustvo autora ovih redaka kaže da uopšte teško ne pada činjenica da se nakon ovog nezaboravnog spusta treba vratiti iz Hadžića u Sarajevo. Naravno, ne magistralnim putem M-17 već tehničkim putem pored Argete, preko Blažuja i Vrela Bosne i ta vožnja prođe začas, uglavnom u prepričavanju dogodovština sa spusta.
approx: dužina 12 km, vertikalni spust 700m.
Ako prođete sve ove stazice sljedeće što ćete u činiti je, po svoj prilici, učlanjenje u MTBA i svaki vikend obilazak druge destinacje, nove planine u BiH pa i dalje. Alpe i Karpate smo već prešli, osvojili Olimp, pitanje je šta je sljedeće.
Tekst i foto: Emir Vučijak
