Kiša. Jedina gora stvar od kiše na usponu je kiša na spustu uz vjetar i hladnoću. Jučerašnji potez da produžimo do Cortine i skratimo današnju dionicu se pokazao itekako mudar. No, razboritim se činilo i to da ponovo napravimo manju izmjenu plana, pa umjesto kombinacije žičara – spust “crnom” single stazicom koja je po svoj prilici blatnjava, kamenita i po kiši uopšte nije “vozljiva”, zamijenimo usponom dijelom po asfaltu a potom makadamskim. E, to je zbilja bilo odvratno: kiša sipi, a kad prestane javlja se nekakva sparina pa je teško odabrati je li bolje po kiši ili bez nje.
Ivanu definitivno teško pada ta sparina na kojoj se topi i biva sretan kad kiša ponovo započinje. Usput srećemo i neke planinare pa napredujemo istom brzinom: oni pješice, mi vozeći bicikl u najvišem stepenu prijenosa.
Međutim, regija Fanes je zaštićeni park prirode, i nakon žestokog uspona gdje smo neke dionice mukotrpno gurali bicikle, stižemo u prekrasnu dolinu ispresijecanu potočićima, prekrivenu zelenom travom i sa divnim planinskim domom u kojem ćemo noćiti. Male dvokrevetne sobice u kojima jedva da se možeš okrenuti, ali sa čistom i mirisnom posteljinom. Kakva promjena nakon kiše, a najviše od svega godi toplo tuširanje.
U prizemlju doma postoji prostorija za sušenje obuće. Cipele se, naime, postave na nekakve cijevi po zidovima za koje se kasnije ispostavilo da su grijači, a cijelu prostoriju opskrbljuje uređaj za isušivanje zraka koji se pali automatski. Na svoju ruku okrećemo termostat na najvišu vrijednost i uređaj radi triput više nego što treba. Ovdje doživljavamo prvi od nekoliko neobičnih susreta koje ćemo imati u Dolomitima. Dok se zezamo na temu kako ćemo kad krenemo probrati što bolje cipele, obraća nam se planinar koji takođe nešto petlja oko obuće: “Jeboga, otkud vi na ovoj visini?”. Zapanjeni, okrećemo se i vidimo širok osmijeh. Mladić je Davor iz Jajca koji živi u Švedskoj i tu je sa grupom planinara iz svoje firme. “Kakva su ovo brda, ljudi moji, hodamo cijeli dan, popeli smo se preko hiljadu metara a na karti se nismo pomakli ni centimetar?” komentariše Davor uz smijeh. Malo smo ćaskali sa zemljakom, večerali, i opet već sa prvim mrakom na spavanje. U nadi da kišni oblak odlazi od nas.
Sutra čitajte:
Tuširanje na žeton i zalazak sunca na 2300mnv: Fanes – Rifugio Genova (4.dan)
Jutro na 2.200 metara je nešto neponovljivo. Bjeličasti planinski vrhunci oko doline Fanes se probijaju kroz izmaglicu i oblake ka kristalno čistom nebu. Nakon jučerašnje kiše ovo djeluje kao Božiji dar. Hladno je, pa se oblačimo toplije jer današnja dionica kreće spustom. Ne žurimo uživajući u kvalitetnoj podlozi, ali i iznenađenjima poput životinjica koje srećemo usput. Mrmot je nešto veći od dobro ugojenog zeca, liči na ogromnog hrčka i poznat je po tome što je plašljiv. Međutim, kao da zna da dolazimo iz Bosne, jedan je upravo pred nama izveo svoj show: izvirio je, zastao, gledao nas, pustio da ga fotografišemo, i kad je vidio da smo završili, šmugnuo u svoju rupu u zemlji. Idemo dalje…
