Zahvaljujući besplatnoj WiFi mreži koju Alleghe nudi gostima, preko mobitela pratimo vremensku prognozu. Stvari se uopće ne čine tako dobrim. Nailazi kišni oblak i to sa količinom padavina koja uopće neće sličiti na ljetni pljusak. Plan za ovaj dan je bio da od Alleghea vozimo do planinskog doma Rifugio Averau smještenog na 2.416 metara i tu noćimo. Međutim, zbog loše vremenske prognoze odlučujemo da “malo zapnemo” i dobacimo do Cortine d’Ampezzo. Takođe, prvu dionicu puta, umjesto kombinacije žičara-single trail, mijenjamo za uspon asfaltnom cestom, jer prve kapi kiše su već na pomolu.
Vožnja cestom jeste dosadna, ali gora stvar od toga je uspon alpskim serpentinama. Psiha tu dolazi do izražaja, a karakter se stavlja na kušnju. Na početku broj 20 označava da ih ima dvadeset. Nakon nebrojeno mnogo okretaja pedala, kiše, znoja, pritiska ruksaka u leđa, otkrivaš da si na broju sedam. Pa onda pauza, pa opet pedalaš, pa broj jedanaest, petnaest, nikad kraja.
Ovdje sam otkrio novu taktiku. Naime, vozeći isprva nešto jačim tepom za grupom osjetio sam kako ulažem previše napora, da radim u anaerobnoj zoni pulsa i naprosto neću moći izgurati do kraja. U deset kilometara valja se uspeti nešto više od 1000 visinskih metara. Onda sam samo za nijansu usporio, primijenio poznatu taktiku da krenem par minuta prije grupe ako je kakva pauza u pitanju i vozim svojim ritmom. Nevjerovatno, stvar je “upalila” i gotovo istovremeno svi smo stigli do posljednje, dvadesete serpentine, do planinskog prijevoja.
Odatle do vrha Rifugio Averau imamo mogućnost izbora: novih par stotina metara uspona groznim, makadamskim putem gdje bi većinu toga morali gurati bicikle, ili žičarom. Nevolja je što obični, nenatkriveni dvosjed gdje moraš držati bicikl u rukama, za tih par minuta vožnje i nekoliko stotina visinskih metara košta 9 eura po osobi. I tada nevjerovatna scena: pokušavamo se cjenkati s momkom na kasi kojem smo, očito, jedini gosti tog dana iako žičara radi kao da je prepuna ljudi. Uspijevamo ga ubijediti da naš budžet ne dozvoljava toliki trošak i on nam naplaćuje samo tri karte.
U planinarskom domu ručamo ono što će biti uobičajeni dnevni meni svih ovih dana: špageti sa paradajzom, sirom ili bilo čim drugim, ali špageti. Dakle, ugljikohidrati. I pored lošeg vremena dom je pun planinara, a kad smo započeli pripreme za pokret dalje, stiže i jedna porodica na biciklima kakvi se kod nase voze po Vilsonovom šetalištu. Svaka čast.
Pogled sa Rifugio Averau je fenomenalan, ali prijeteći oblaci nas tjeraju dalje. Slijedi izvrstan spust uskom planinarskom stazicom, ali single-trail je povremeno toliko opasan da silazim s bicikla “izvlačeći” se kako želim fotografirati grupu. Dečki skaču preko kamenja, drvenih stepenika, a Mersad čini potez dana: zaletio se toliko na jednom oštrom dijelu nizbrdice da nije ni vidio kako je ispred njega “provalija” od pet-šest stepenika načinjenih od debla, više da se zemlja u potpunosti ne bi odronila a ne da budu dio staze. Ono što nas je sve oduševilo je tehnika kojom je izveo skok. Podizanje prednjeg točka tačno na vrijeme, prelazak preko prepreke i kočenje bez otklizavanja na mjestu koje je to dozvolilo. Svaka čast. Poslije je priznao da uopšte nije vidio šta se dešava ispred i da je sve činio instinktivno.
Nakon ovakve avanture stižemo u Cortinu d’Ampezzo. Mondensko mjesto, luksuzni ski centar sa astronomskim cijenama smještaja. Ervin pokušava trik u turist-birou: “Naš budžet je 55 eura po osobi za polupansion, imate li kakav smještaj?”. Naravno, ni blizu nema takvo što. Ljubazna djevojka za pultom otkriva kako je najjeftinije noćenje s doručkom 75 eura po osobi, ali zove jedan od hotela telefonom. I gle čuda: imaju jednu četverokrevetnu sobu koja je prazna, pošto je kraj sezone spremni su da nam je izdaju za spomenuti budžet.
A u hotelu grupica postarijih engleza, onako lakovanih cipela, neka italijanska porodica na odmoru, par iz Australije… Na večeri nas dočekuje besplatni šampanjac, a escajg je srebrni. Jela ne uspijevamo prepoznati po nazivu, pa naručujemo napamet. Bili smo onako sređeni u “civilnu odjeću”, tj. svako je imao jedne hlače i jednu majicu, naravno pogužvano u ruksaku, i biciklističke patike. Svejedno, gostimo se fenomenalnom večerom puni smijeha i šale. Spavanje opet prije 22 sata.
Ah, da: u Cortinu smo stigli pola sata prije kiše koja nije prestajala do sutradan ujutro. Ne mogu da spavam od pomisli da sutra valja na 2.000 metara po pljusku.
Sutra čitajte:
Kiša, uspon, kiša… : Cortina d’Ampezzo – Fanes (3.dan)
Kiša. Jedina gora stvar od kiše na usponu je kiša na spustu uz vjetar i hladnoću. Jučerašnji potez da produžimo do Cortine i skratimo današnju dionicu se pokazao itekako mudar. No, razboritim se činilo i to da ponovo napravimo manju izmjenu plana, pa umjesto kombinacije žičara – spust “crnom” single stazicom koja je po svoj prilici blatnjava, kamenita i po kiši uopšte nije “vozljiva”, zamijenimo usponom dijelom po asfaltu a potom makadamskim. E, to je zbilja bilo odvratno: kiša sipi, a kad prestane javlja se nekakva sparina pa je teško odabrati je li bolje po kiši ili bez nje…
