Dolomiti 2011: Stazama švercera hljebom: Campitello di Fassa – Alleghe (1.dan)

Iako smo prema planu prvi dan trebali voziti laganu, kružnu turu za zagrijavanje pa tek onda krenuti na petodnevno krstarenje Dolomitima, zbog loše vremenske prognoze koja je najavljivala kišu u narednim danima odlučujemo da se odmah uhvatimo ukoštac sa prvom teškom dionicom. Buđenje u 6,30, brzi doručak, posljednja provjera ruksaka i pokret. Ispred hotela ostavljamo automobil i u prohladno jutro, toplo obučeni vozimo do žičare koja će nas iz doline Camiptello di Fassa uzdići nekih 500-tinjak visinskih metara.

Divimo se organiziranosti i tome kako sve jednostavno funkcioniše, svakim metrom otkrivamo sve bolji pogled na dolinu i raštrkane kuće, za par minuta stižemo na izlaz sa žičare i bivamo ugodno iznenađeni prijatnom temperaturom zraka i suncem koje i tako rano ujutro već prži. Brzo skidamo toplu garderobu i započinjemo uspon. Svako malo zastajkujemo da bacimo pogled na bezbrojne ski liftove i travnate staze žaleći što je naše skijalište na Bjelašnici izgleda jedina kamenita staza na svijetu. Usput gledamo down-hill bicikliste kako uživaju u spustu uskim trailovima i grabimo ka većim visinama.

Napredujemo polagano. U prvi mah smo mislili da je to zbog silnog zastajkivanja i divljenja sve boljem pogledu koji se ukazuje, a onda Mersad priupita: “Fali li vama zraka?”. Da, to je to, izgleda. Nije u pitanju pomanjkanje kondicije već jednostavno, vožnja na 2.600 metara prvi dan je otežana činjenicom da se tek aklimatizujemo na prostore nešto rjeđeg zraka. Na sreću, usponu uskoro biva kraj i započinjemo jednu od najljepših dionica, vožnju uskom stazicom starog puta Via del Pan.

Urezana u strmu, travnatu padinu, široka tek nešto više od pola metra, ali sa nezaboravnim pogledom na najveći vrh Alpa, Marmoladu (3.342 m), ova staza, isprva nešto šira, a kasnije jedva mali puteljak, nastala je tako što su je izgradili krijumčari hljeba da bi izbjegli plaćanje poreza Mletačkoj Republici. Prosto je nevjerovatno kolika je bila ta ljudska upornost da bukvalno, u pogibeljno strmoj kosini na 2.600 metara visine, valjda krampom i lopatom, urežu puteljak koji je, očito, zbog snijega, kiše i magle na tim visinama bio prohodan tek nekoliko ljetnih mjeseci.

Veličanstvenim se čini i glečer Marmolada. Kasnije ćemo saznati da su ovdje, za vrijeme Prvog svjetskog rata, Austro-ugarski vojnici u snijegu i ledu izgradili 12 kilometara tunela i skloništa za vojsku, hranu i kuhinju, pravi ledeni grad. Glečer je bio zaštita od italijanske vatre, ali njegovim pokretanjem došlo je do lavine pa je pogino veliki broj vojnika.

Vožnja bicikla ovom uskom stazicom iziskuje visoku koncentraciju jer ne ostavlja mjesta pogreškama. Padnete li sa bicikla, lako se može desiti da ćete završiti u podnožju planine jer je nagib nevjerovatan. Međutim, pogled na veličanstvenu Marmoladu, bjelinu glečera koji se nalazi sjeverne strane masiva, na modro jezero Lago di Fedaia što se smjestilo na 2053 metra visine, a sve preko nevjerovatno zelene trave kojom prolazi Via del Pan, nadjačava strah od pada i u vožnji istinski uživamo. Ne samo mi na biciklima, već i brojni planinari uglavnom poznijih godina (jer je školska godina započela, inače sve vrvi od porodica s djecom).

Svako malo ukazuje se po neki planinarski dom u kojem se može izvrsno ručati, popiti kafica ili prespavati. Kasnije ćemo noćivati baš u takvim domovima, ali sad ih prolazimo onako usput. Na jednoj stijeni grupa časnih sestara, na nekom raskršću grupica biciklista koji voze Transalp, turu preko cijelih Alpa. Na kraju staze, stado ovaca i ne možemo a da se ne poigramo sa snježnobijelom janjadi, tako umiljatom.

I onda spust. Dolomiti su poznati po strmim planinskim vrhuncima. Za bicikliste, to znači duuuugi spust. Ima li kraja uživanju. Neko reće: “Da se sad vratimo, isplatilo se doći radi ovog dana!”. A nismo se vratili već smo stigli na jezero uz gradić Alleghe, cilj naše današnje rute. Hladno za kupanje, ali dovoljno toplo za gacanje po plićaku bosih, umornih nogu. Doimamo se poput djece, valjda sretni zbog nevjerovatno dobrog biciklističkog dana.

Smještaj imamo u hotelu poznatom kao okupljalište biciklista što krstare ovim područjem. Kasnije ćemo se vratiti ovdje i doživjeti zanimljive susrete, ali za sad recimo da smo izvrsno večerali i na spavanju bili koju minutu iza 21.sat.