Danas je plan da zatvorimo krug i stignemo do početne tačke. Noć prije, kao i obično, nakon večere smo pomno studirali kartu i donijeli plan da idemo do kraja, okončamo turu, a dan koji smo uštedjeli preskakanjem prve dionice sami sebe nagradimo dnevnom kartom za žičaru i onda cjelodnevnom spust vožnjom sigle-trailovima. Zato krećemo vrlo rano, naravno opet spustom. Već nakon prvih par stotina metara prva nezgoda: Mersad je, vozeći prvi u koloni prilično velikom brzinom iznenada ugledao nešto kao zategnutu sajlu preko makadamske ceste, nekako u visini koljena. Snažno kočenje nije bilo dovoljno i desio se lakši pad na šljunku. Nažalost, potpuno nepotrebno, jer “sajla” nije bila sajla već, u stvari, system od dvije pokretne rampe debljine prsta kroz koje ide struja što tjera stoku. Vozilo ili pješak jednostavno prođe kroz ovu prepreku. No, to nismo znali.
Ubrzo zatim nastavljamo dalje, smjenjuju se usponi i spust planinarskim stazicama i onda dolazimo do, reklo bi se, idilične slike: planinski dom smješten na visoravni po kojoj raštrkane pasu krave, a zvuk njihovih zvona cijelu visoravan ispunjava poput kakve simfonije Bečke filharmonije. Tik do njih trčkaraju konji. Ne možemo tek tako proći kraj te ljepote, zastajemo i gostimo se kaficom i domaćim poslasticama.
Odatle dalje vodi planinarska staza, izvrstan single-trail ali nažalost vidno označen znakom zabrane za bicikliste. Dio puta guramo, a kad nema planinara ipak sjedamo na bicikle. Nakon povećeg uspona izbijamo pred drugi planinski dom kraj kojeg na suncu uživa nevjerovatno veliki broj planinara. Uz to, kao rijeka što teče, slijeva se nepregledna kolona novih koji pristižu hodajući laganim tempom. Raspitujemo se šta je po srijedi i otkrivamo da nije ništa posebno, izgrađena je nova žičara i ljudi jednostavno koriste blagodeti šetnje preko visoravni. Eh, valjda ćemo nekad i mi na Trebević ponovo uspinjačom.
Visoravan brzo prelazimo, spuštamo se u podnožje i onda začas žičarom uspinjemo na susjedno brdo odakle se pruža pogled na masiv Sella Ronda. Ovo zbilja vrijedi vidjeti, stoga ne žurimo već u lokalnom restoranu ručamo, a služe nas konobarice u nošnji tog kraja, međutim, sve nekako više podsjeća na Austriju negoli na Italiju. Ervin nam otkriva da ovdje čak postoji i nekakav jezik razumljiv samo stanovnicima tog kraja, čudna mješavina italijanskog i njemačkog, a da cijela regija ima izvjesni stepen autonomije, iako je pod Italijanskom zastavom. Zaista, više slušamo njemački jezik negoli italijanski, kao das mo u Tirolu a ne Dolomitima.
Vožnja podnožjem masiva Sella je zbilja predivna, zeleni brežuljci daju kontrast bjeličastim stijenama masiva, a iznad svega nebo bez oblačka. Odatle nam slijedi još jedan, posljednji uspon. Vozimo ga polagano, bez napora. Fascinira nas život običnih ljudi koji skupljaju travu na livadi takvog nagiba da joj ne može prići nikakva mehanizacija. Ljudi žive od svog rada, i zadovoljni su. Sve je nekako uredno, organizovano, čisto. Povlačimo paralelu s našim selima koja omladina napušta odlazeći u gradove da se pati. Imali bi šta naučiti da vide ove ljude.
Nešto dalje opet zastajemo jer prolazimo kraj krda divnih konja. Pitomi su i prilaze nam. Malo kasnije srećemo i grupu jahača koji mirno, onako laganim korakom, šetkaju svoje ljepotane iznad doline Sella. Ovi ljudi zbilja znaju uživati.
I onda prijevoj. U šali konstatujem da smo upravo “odradili” posljednji uspon ove sezone. Slijedi nam još spust do auta. Spust je dugačak, uglavnom makadamski, ali dobro urađen. Kako se bližimo dolini tako srećemo sve više planinara. Prosto je nevjerovatno koliko ljudi ovdje polažu na kretanje, na zdrav život. I zanimljivo je da gotovo da nismo sreli ugojenog čovjeka. I staro i mlado, muškarci, žene i djeca, svi se kreću, svi pješače, svi su nekako žilavi i rumeni u obrazima. Tutnjimo na biciklima kraj njih, ali pažljivo da im ne smetamo. Šalimo se kraj krda jakova praveći ludorije koje bilježimo fotoaparatom. Nažalost, tu negdje Ervin gubi svoj fotoaparat. Nije vrijednost u uređaju već u uspomenama. No, neke stvari su prst sudbine i nastavljamo dalje.
I konačno: Canazei i automobil. Mjesto odakle smo krenuli. Krug se zatvorio, stigli smo umorni, oznojeni i nasmijani. Grlimo se i čestitamo jedan drugom. Pošto već pada mrak žurimo do Alleghea gdje ćemo provesti još jedan zanimljiv dan.
Sutra čitajte:
Single-trailovi iz snova i konačno pizza: Alleghe (6.dan)
U Alleghe smo stigli kasno prethodne noći i nismo imali preveliki izbor pa smo večerali u baru hotela koji ima zbilja skromnu gastronomsku ponudu. No, iznenađeni smo bili kad nam se obratila konobarica: “Ne morate govoriti drugi jezik, ja vas razumem!”. Ispostavilo se da je Kamelija iz Bugarske, ovdje već četiri godine radi sezonski i drago joj je što sreće ljude sličnog govornog područja pa nam preko veze sređuje jelovnik i daje najbolje savjete i otkriva izvrsno domaće crveno pivo…
