Jednom prilikom Albert Einstein je rekao: “Život je kao bicikl: da bi održao ravnotežu, moraš se kretati!”. Ne znam da li zbog Einsteina, životne ravnoteže ili naprosto one dječačke želje za avanturom, ali strast ka vožnji bicikla, onog brdskog naravno, odvela nas je u Dolomite. Nije da smo se zasitili Bosne i Hercegovine, ali Alpe, a posebno Dolomiti, san su svakog istinskog ljubitelja brdskog biciklizma, mjesto izazova i preispitivanja samog sebe.
Ekipa je bila “mala ali uigrana”: Ervin, Ivan, Mersad i ja, teorijski četiri totalno različita tipa koje nikad ništa ne bi povezalo – da nije bicikla. Ovako, postali smo jedno tijelo, jedan timski duh, dijelili posljednje kapi vode, krišku hljeba ili bodrili jedan drugog da izdrži do vrha, do cilja. Naravno, i uživali zajednički u predivnim trenucima, smijali se, šalili, zadirkivali, zabavljali…
Oblaci nad Dolomitima na dan dolaska nisu obećavali lijep provod, ipak… ; Poziranje u podnožju glečera Marmolada
Izvještaji po etapama:
Prvi dan, Via del Panne i pogled na Marmoladu i Lago Fedaja; Zvanična “promocija” dresova Udruženja MTBA
Put u Dolomite smo dugo planirali. Gotovo cijelu godinu. Plan je bio da ostavimo auto na jednom mjestu i u pet-šest dana obiđemo krug spavajući svake noći u drugom planinskom domu na preko 2.000 metara visine, da svaki dan osvojimo po neki vrh veći od najvećeg vrha u BiH, da vozimo dugačke spustove, single trailove, opasne stazice kuda i koze paze kad idu. Naravno, i da postupimo razborito kad se mora, da na vrijeme odstupimo ako vremenske prilike ne dozvole jer na 2.600 metara može biti i hladno, i maglovito, i kišno… I sve smo uspjeli.
Polazak sa 2500mnv uz pogled na Sella masiv…
Dolomiti se prostiru od rijeka Adige na zapadu, do Piave na istoku. Obuhvataju italijanske provincije Belluno, Južni Tirol i Trento. Zanimljivo je da su sve do 19. vijeka bili poznati pod imenom “Blijede planine”, a onda dobili ime po francuskom mineralogu, Deodatu Grated de Dolomieu, koji je prvi opisao “dolomite”, tip karbonske stijene od koje je sagrađen ovaj masiv i koji ima posebnu boju. Od Sarajeva su udaljeni nekih 800 kilometara.
(desno) Lago Alleghe
(lijevo) Dolazak u Cortinu d'Ampezzo
Vožnja do Italije sa četiri bicikla na krovu automobila se činila predugačka. Protekla je uz planiranje staza, priču i šalu, ali i primjetnu nervozu kako li će sve to proći. Dok smo pričali viceve svima nam se po glavi motalo to da valja nositi ruksak od blizu 8 kg na leđima, da se usred kakve vrleti može desiti kvar bicikla, da neko može pasti. I onda ispred nas ukazaše se Alpe, napustili smo autoput i krenuli vijugavim, prepunim serpentina putem koji je mjestimice imao nagib od 15 stepeni. No, kao što se riba dobro osjeća u vodi, i mi, čim smo napustili dosadnu ravnicu i uskočili u prirodno okruženje, planinske masive Alpa, dobismo na samopouzdanju koje nas je pratilo sve vrijeme avanture.
A tih šest “voznih” dana je zbilja bilo nešto nevjerovatno. Fantastično iskustvo. Čovjek naprosto mora povremeno pobjeći od svakodnevnice, zastati pred prirodom, veličanstvenim planinskim masivima i zamisliti se nad svim. Jednostavno, kad staneš na vrh planine i pogledaš vijence oko sebe, doline u podnožju ili sunce kako zalazi za snijegom prekrivene vrhove, shvatiš koliko si mali, beznačajan, kako je besmislena svaka ljudska netrpeljivost, svađa, podvala ili laž, kako je vrijeme vječno a mi tako prolazni. U odnosu na milione godina potrebne da se izgrade veličanstveni masivi Dolomita, ljudski vijek se čini kao zrnce prašine u moru pustinje. Pa ipak, taj mali čovjek, snagom svoje volje, izdržljivošću svojih mišića, osvoji to neosvojivo prostranstvo i običnim biciklom ga ukroti za šest dana. Osjeća se ponosno na kraju, žali što avantura nije potrajala i sretan je što je sve proteklo bez težih posljedica. Naravno, usput promisli o životu, porodici, majci ili djevojci ostavljenoj negdje daleko, uspjesima ili greškama u životu, zaboravi na probleme, tv dnevnik, dešavanja u svijetu… jedina vijest koja je važna tiče se kiše koja će pasti ili sunca koje će ga sutradan ogrijati.
Mi smo se ekstra proveli. Uživali u Dolomitima ali i stekli jedno novo životno iskustvo. Toplo preporučujem svakom ko to može da si ponekad priušti sličnu avanturu. Iz ovakvih stvari čovjek izađe bogatiji. Nakon ovoga znaš cijeniti drugarstvo, život, prirodu i shvatiš kako su prolazne neke stvari na koje svi, nažalost, nepovratno i besmisleno trošimo toliko vremena.
1.dan:
Stazama švercera hljebom: Campitello di Fassa – Alleghe
Iako smo prema planu prvi dan trebali voziti laganu, kružnu turu za zagrijavanje pa tek onda krenuti na petodnevno krstarenje Dolomitima, zbog loše vremenske prognoze koja je najavljivala kišu u narednim danima odlučujemo da se odmah uhvatimo ukoštac sa prvom teškom dionicom. Buđenje u 6,30, brzi doručak, posljednja provjera ruksaka i pokret. Ispred hotela ostavljamo automobil i u prohladno jutro, toplo obučeni vozimo do žičare koja će nas iz doline Camiptello di Fassa uzdići nekih 500-tinjak visinskih metara.
2.dan:
Single trailovi i srebrni escajg: Alleghe – Cortina d Ampezzo
Zahvaljujući besplatnoj WiFi mreži koju Alleghe nudi gostima, preko mobitela pratimo vremensku prognozu. Stvari se uopće ne čine tako dobrim. Nailazi kišni oblak i to sa količinom padavina koja uopće neće sličiti na ljetni pljusak. Plan za ovaj dan je bio da od Alleghea vozimo do planinskog doma Rifugio Averau smještenog na 2.416 metara i tu noćimo. Međutim, zbog loše vremenske prognoze odlučujemo da “malo zapnemo” i dobacimo do Cortine d’Ampezzo. Takođe, prvu dionicu puta, umjesto kombinacije žičara-single trail, mijenjamo za uspon asfaltnom cestom, jer prve kapi kiše su već na pomolu…
3.dan:
Kiša, uspon, kiša… : Cortina d’Ampezzo – Fanes
Kiša. Jedina gora stvar od kiše na usponu je kiša na spustu uz vjetar i hladnoću. Jučerašnji potez da produžimo do Cortine i skratimo današnju dionicu se pokazao itekako mudar. No, razboritim se činilo i to da ponovo napravimo manju izmjenu plana, pa umjesto kombinacije žičara – spust “crnom” single stazicom koja je po svoj prilici blatnjava, kamenita i po kiši uopšte nije “vozljiva”, zamijenimo usponom dijelom po asfaltu a potom makadamskim. E, to je zbilja bilo odvratno: kiša sipi, a kad prestane javlja se nekakva sparina pa je teško odabrati je li bolje po kiši ili bez nje…
4.dan:
Tuširanje na žeton i zalazak sunca na 2300mnv: Fanes – Rifugio Genova
Jutro na 2.200 metara je nešto neponovljivo. Bjeličasti planinski vrhunci oko doline Fanes se probijaju kroz izmaglicu i oblake ka kristalno čistom nebu. Nakon jučerašnje kiše ovo djeluje kao Božiji dar. Hladno je, pa se oblačimo toplije jer današnja dionica kreće spustom. Ne žurimo uživajući u kvalitetnoj podlozi, ali i iznenađenjima poput životinjica koje srećemo usput. Mrmot je nešto veći od dobro ugojenog zeca, liči na ogromnog hrčka i poznat je po tome što je plašljiv. Međutim, kao da zna da dolazimo iz Bosne, jedan je upravo pred nama izveo svoj show: izvirio je, zastao, gledao nas, pustio da ga fotografišemo, i kad je vidio da smo završili, šmugnuo u svoju rupu u zemlji. Idemo dalje…
5.dan:
Zatvaramo krug: Rifugio Genova – Canazei
Danas je plan da zatvorimo krug i stignemo do početne tačke. Noć prije, kao i obično, nakon večere smo pomno studirali kartu i donijeli plan da idemo do kraja, okončamo turu, a dan koji smo uštedjeli preskakanjem prve dionice sami sebe nagradimo dnevnom kartom za žičaru i onda cjelodnevnom spust vožnjom sigle-trailovima. Zato krećemo vrlo rano, naravno opet spustom. Već nakon prvih par stotina metara prva nezgoda: Mersad je, vozeći prvi u koloni prilično velikom brzinom iznenada ugledao nešto kao zategnutu sajlu preko makadamske ceste, nekako u visini koljena. Snažno kočenje nije bilo dovoljno i desio se lakši pad na šljunku…
6.dan:
Single-trailovi iz snova i konačno pizza: Alleghe
U Alleghe smo stigli kasno prethodne noći i nismo imali preveliki izbor pa smo večerali u baru hotela koji ima zbilja skromnu gastronomsku ponudu. No, iznenađeni smo bili kad nam se obratila konobarica: “Ne morate govoriti drugi jezik, ja vas razumem!”. Ispostavilo se da je Kamelija iz Bugarske, ovdje već četiri godine radi sezonski i drago joj je što sreće ljude sličnog govornog područja pa nam preko veze sređuje jelovnik i daje najbolje savjete i otkriva izvrsno domaće crveno pivo…
