Epic Balkan
Epic Balkan…na početku nam je naziv zvučao prepotentno pa čak i pretenciozno, ali od najviših vrhova koje smo osvojili brdskim biciklima na Balkanu nam je ostalo da se popnemo još na četri, i to smo željeli uraditi u jednom putovanju. Nakon što smo sabrali sva iskustva, čini da je naslov putovanja ipak dobro odabran. Do sada smo obišli Dolomite u Alpama, Bobotov kuk u Crnoj Gori, Golem Korab u Makedoniji i Albaniji, Moldovan u Rumuniji i za potpunu listu su nam ostali vrhovi: Midžor, 2169 m. n.v. (Srbija), Musala, 2925 m. n. v. (Bugarska), Mytikas, 2917 m n.v. (Grčka) i Golem Korab, 2764 m n.v (Makedonija). Dakle, postavili smo jednostavan cilj da u petnaest dana obiđemo četri najviša vrha na Balkanu, noseći samo neophodne stvari u našim ruksacima.
Musala, 2925 mnv, Bugarska
Da li je jedan dan dovoljan da se razgleda jedan glavni grad? Ne. Jedno prijepodne jos manje. Prvobitni plan je bio da prvu polovinu dana nakon buđenja provodemo u obilasku Sofije da bi u drugoj polovini dana krenuli dalje na jug, prema Samokovu i Borovecu. Površno lutanje oštećenim i neravnim pločnicima u potrazi za dobrim turističkim vodičem za Bugarsku koji na ovom putovanju nismo na vrijeme nabavili uz povremena ispijanja kafa i kušanje bugarskih specijaliteta u mnogobrojnim parkovima i restorančićima Sofije je za čas izvuklo jedno sunčano prijepodne. Grad se na prvi pogled, ili bolje rečeno, na prvu šetnju ne doima velikim ili bitnim pa i nakon nekoliko sati hodanja nismo pronašli glavnu šetnicu, nismo pronašli staru jezgru grada, nismo mogli pronaći niti ostatke starih bedema koji obično okružuju glavne gradove, mostove koji prelaze preko velike rijeke, gotovo ništa što po našem poimanju mora imati glavni grad. Razlog je jednostavan, iako je jedan od najstarijih gradova Europe, sa istorijom koja datira od neolitskog doba, preko grčke i rimske vladavine kada je i dobila svoj prvi naziv „Serdica“, sama Sofija postaje glavnim gradom Bugarske tek 1879 godine, nakon Rusko – Turskih ratova.
Dok je bila pod Otomanskom okupacijom, Sofija je imala 12 000 stanovnika, a glavnim gradom je bio Veliko Turnovo. Ova činjenica je vidljiva u brojnim velikim trgovima, širokim bulevarima, ogromnim građevinama namjenjenim predstavnicima državne mašinerije, spomenicima komunističkim vođama i sl. Interesantno je i to da je zaštitnica grada, Sveta Sofija koja je kako joj samo ime govori proglašena svetom od strane pravoslavne crkve, na velikoj statui prikazana kako drži simbole pobjede (lovorov vijenac) i mudrosti (sova), tj. paganske simbole koji se ne uklapaju u okvire arhitekture pravoslavne crkve. Statua je postavljena 2000-te godine, na mjestu statue komunističkog vođe Lenjina. Kao i Sarajevo, i u Sofiji se miješaju zvuci sa bogomolja najvećih monoteistickih religija, koje su međusobno udaljene nekoliko stotina metara.
Sa ovim informacijama smo se upoznali nakon što smo se vratili u hotel, umorni od besciljnog lutanja. Jedan pogled na gomilu turistilčkih letaka karakterističnih za recepcije otkrio natpis “Free Sofia Tour”, pa smo se kroz sat vremena pridružili jednoj šarenoj grupi turista sastavljenoj od interesantnih, da ne upotrijebim neku grublju riječ, ljudi iz raznih krajeva svijeta. Koliko god je ostatak grupe izgledao nebično nama, vjerujem da smo i nas dvojica u biciklistickim dresovima izgledali neobično njima. Za otprilike dva sata smo uz pratnju vodiča prošli skoro sve znamenitosti Sofije pored kojih smo samo nekoliko sati ranije stajali bez prave ideje o njihovom značaju. Na kraju obilaska smo stekli mnogo drugačiji dojam o glavnom gradu Bugarske.
Vrijeme za pojedine aktivnosti tokom ove turneje je bilo planirano doslovno „do u sat“. Nismo se mogli pohvaliti pričom da nam se ne žuri i da je vremena na pretek. Prilikom planiranja smo ostavili samo tri rezervna dana pa je druga polovina dana koji smo proveli u Sofiji smanjila broj rezervnih dana na dva i po. Ponovna promjena plana “u hodu” je podrazumijevala korištenje nekog od bržih prijevoznih sredstava na putu do Samokova, pa je pala odluka da rano ujutro uhvatimo neki od autobusa koji voze na jug i na taj način uštedimo vrijeme za koje nismo bili sigurni da bi billo interesantno provesti u šezdeset kilometarskom okretanju pedala magistralnom cestom do Samokova.
Pred večer smo se sreli ponovo sa poznatim facama opaljenim planinskim suncem. Ekipa koja se vratila sa Musale je imala izmiješane osjećaje sa ture. Jasno je bilo da su bili fascinirani ljepotom planine i vrha koji su osvojili, ali težak uspon je ostavio upečatljiv trag na njihovim umornim tijelima.Na pitanje da li je biciklima zaista moguće doći na vrh Balkana dobivali smo odgovore “nema šanse” ili “ možda”. Vidjeli smo mnogo fotografija i snimaka biciklista sa njihovim dvotokašima na vrhu Balkana i nakon revizije i korekcije naše rute ostalo je da se i sami uvjerimo da li se na Musalu moze popeti biciklom.
Slijedećeg jutra ostatak ekipe presretan zbog osvajanja vrha Balkana i fantastičnog vremena koje ih je pratilo kreće na put kući, nas dvojica dalje, na jug. Na jednom od bugarskih foruma mi je rečeno da su vozači autobusa i kondukteri u Bugarskoj uvijek prijateljski raspoloženi prema strancima. Nakon prethodnog iskustva sa bugarskim vozačem očekivali smo u najmanju ruku neku vrstu cjenkanja sa vozačem koji nam je otvorio vrata minibusa koji vozi do Samokova, gradića u podnožju Rile. Na naše iznenađenje, prijateljski nasmijan vozač na polurazumljivom jeziku nam je rekao da bez ikakvih problema, čak i bez rastavljanja, bicikle ubacimo na sjedišta! Ponovo rekord u rastavljanju bicikla na proste faktore i za nekoliko minuta smo u autobusu na putu za Samokov. Magistralni put, intenzivan saobracaj i radni dan su pokazali da smo učinili dobar potez izbjegavanjem vožnje biciklima ovim putem. Vrijeme koje bismo eventualno uštedjeli u kombinaciji sa još par sati iz “rezerve” bi nam trebalo pružiti nekoliko sati uživanja u bajk-parku u Borovecu!
U Samokov stizemo nakon otprilike sat vremena voznje minibusom. Sastavljamo bicikle i krećemo na dvadeset kilometara dug put širokom asfaltnom cestom blagog nagiba do velikog ski-centra koji ljeti važi za najbolji bajk-park jugoistočne Evrope. Dvanaest kilograma tereta na leđima, veliki točkovi i široke gume nismo ni osjetili dok smo gledajući reklamne panele bajk-parka doslovno jurili prema Borovecu pretičući bicikliste koji nisu bili natovareni kao mi!
Dok smo se približavali javila se doza nesigurnosti jer vrhovi Rile nisu bili dostupni našim pogledima. Bili su zaklonjeni gustim oblacima. Stižemo u Borovec u vrijeme kada je bilo gotovo sigurno da ce početi kiša. Samo nekoliko biciklista koje smo sreli u ski-centru i prazne korpe zaustavljenih liftova su nas rastužili: radnim danom bajk-park ne radi. Kratku kafe pauzu smo iskoristili za dopunu energijom potrebnom za uspon na Musalu od koje nas je u tom trenutku dijelilo oko dvije hiljade vertikalnih metara i tridesetak kilometara strmog uspona. Da naredni sati budu neizvjesniji, u narednih trideset kilometara trećina je bila nepoznata jer cemo pokušati ne ići najkraćim putem do vrha, nego iskoristiti što više servisnih puteva ski-centra.
Uspon počinje vrlo strmo, kroz široki šumski makadamski put koji stalno preskače planinsku rječicu sa jedne strane na drugu. Uz visoku kadencu da sačuvamo što više energije koja će nam biti potrebna na kraju dana lagano smo zbrajali visinske metre. Negdje na oko 2200 m.n.v. crnogorična šuma iščezava i postepeno je zamijenjuje kleka, gusti oblaci postaju rjeđi i kroz svijetloplave procjepe u sivim oblacima probijaju se zrake sunca. Izgleda da ćemo i mi imati sreće sa vremenom. Uskoro su oblaci postali mnogo rjeđi, ali nisu nestali. Sunce je podsjećalo da je uveliko kalendarski bilo ljeto, ali je planinski povjetarac činio sve mnogo ugodnijim. Cilj koji smo sebi postavili je bio da pokušamo stići što visočije, bliže Musali i naći prenočište u jednom od tri planinarska doma u podnožju vrha.
Pauzu smo napravili na drvenom mostiću na rječici koja nas prati sve vrijeme uspona iz Boroveca. Simbolična meza, nekoliko komada suhog mesa i sira su raspoloženje podigli na maksimum iako su to bili posljednji komadići “prave hrane” koju smo imali u ruksacima. Ostatak hrane je bio u vidu energetskih pločica koje možda podmire energetske potrebe, ali definitivno ne pružaju užitak prave hrane i punog stomaka!
Iskoristili smo informacije koje nam je dala prethodna ekipa pa smo uspon nastavili na suprotnu stranu od planirane rute u nastojanju da izbjegnemo nevozljive i gotovo neprohodne planinske pašnjake natopljene sniježnicom koja je curila sa obronaka Musale. Vrlo brzo smo bili na prvom od nekoliko jezera koja se nalaze stepenasto, jedno iznad drugog na putu prema vrhu. Odmah nadomak jezera se nalaze dva objekta. Prvi je nešto starija planinska kuća, drvena, očigledno građena u više etapa tokom vremena, takoreći, pravi planinarski dom u balkanskom stilu, dok je drugi objekat još uvijek u izgradnji. Radi se o moderno dizajniranom planinskom objektu, prostranom, čije su strme strane krova pokrivene solarnim panelima koje bi trebalo da obezbjede električnu energiju. Na primjeru ovog objekta se vidi koliko Bugari ozbiljno pristupaju popularizaciji planinskog turizma. Perfektno markirane i mapirane planinarske staze vode do ovog objekta koji će u budućnosti biti definitivno planinarski centar rilske regije. Ozbiljnosti dodatno doprinosti i činjenica da su cijelim putem preko planine Rila dostupne mobilne mreže velike brzine. Sve je ovo činilo da se na Rili osjećamo prilično sigurno.
U blizini jezera nailazimo na grupu planinara, Bugara od kojih izvlačimo dragocjene informacije o putu koji nas čeka. Od tačke na 2400 m.n.v. na kojoj smo se nalazili ima nekoliko puteva prema vrhu. Lakših i težih, naravno. U svakom slučaju je izgledalo da je vožnja biciklom gotova i bicikli će do vrha najvjerovatnije biti zajedno sa ruksacima – na našim leđima. Krenuli smo putem koji nam se činio kraćim u nastojanju da “na snagu” popnemo preostalih 500 visinsih metara do vrha. Iako znatno više opterećeni od planinara koje smo ostavili iza sebe naš je tempo bio brži. Brzo smo napredovali uz planinarski kurs koji nas je tjerao da skačemo preko krupnog kamenja i probijamo se kroz kleku.
I onda nastupa jedan od lajtmotiva turneje: uvijek idi težim putem! Na naše iznenađenje, pedesetak metara lijevo, grupica planinara je lagano šetala stazicom koja je bila gotovo vozljiva! Da odmah razjasnimo: jedna od stvari u životu koje nikada neću prežaliti jeste gubitak podataka sa mobilnog telefona koji sam koristio za snimanje video snimaka na putovanju! Mozda upravo zbog snimka koji smo mnogo puta pregledali dok nije nepovratno izgubljen i na kojem moj saputnik prvo upitno gleda na put kojim mi kao po kazni nosimo bicikle na leđima, ili blaže rečeno, džaba znoj proljevamo, a zatim pogled okreće na lijevu stranu prema grupici planinara koja šeta uređenom stazicom sugerišući nam da se pokušamo kretati lakšim putem. Jedan od komičnih momenata u životu kojih ćemo se uvijek sjećati!
Nastavili smo lakšim putem i prošli drugo jezero na putu prema vrhu. Odmah iznad drugog jezera nestaje vegetacija. Povremeno se samo pojavljuju buseni mahovine i oštre planinske trave koja samo izviruje iza neke stijene ili kamena na mjestima gdje se našlo malo zemlje. Na sve strane samo stijene, krupno kamenje, sipar i uska planinarska stazica koja vijuga prema vrhu. Na našu sreću bilo je mnogo sekcija za uživanje jer je puteljak imao povremeno sekcije sa blagim usponom, idealno za vježbanje tehnički zahtjevne vožnje uskim stazicama. U domu dvjestotinjak metara ispod Musale pravimo posljednju pauzu. Čini se da je ispred nas najzahtjevniji dio današnjeg uspona. Odmah iznad doma se ukazuju metalni ankeri i sajle pričvršćene za njih. Izgleda da je u pitanju ozbiljan i strm uspon. Jezerce jednostavnog imena “Ledeno jezero” nije potrebno dodatno opisivati. Dovoljno je reci da se nalazi na 2720 m.n.v. i da je do pola zaleđeno usred ljeta.
Ispijamo kafu u posljednjem planinarskom domu prije vrha i razmatramo opcije noćenja. Ovdje ili na Musali? Ovo je bio posljednji dom, na vrhu se nalazi meteorološka stanica sa dežurnim meteorologom, izgradjena jos tokom 60-ih godina prošlog vijeka. O smještajnim kapacitetima nemamo pojma. Planinari koje smo usput upoznali će spavati gore jer lično poznaju meteorologa. Nismo sigurni da možemo noćiti na vrhu. Dan polako izmiče, ali je dovoljno dug. Ohrabreni činjenicom da se nalazimo samo dvjesto metara ispod vrha i uspjehom da smo za par sati bukvalno ispenjali 1800 visinskih metara što vozeći, što noseći bicikle na leđima odlučujemo se na posljednju avanturu dana. Popećemo se na vrh Musala i okušati sreću. Ako uspijemo naći prenočište uštedićemo nekoliko dragocjenih sati! Kako se dan odmotava prema svom kraju postaje sve hladnije. Dvoje Srbijanaca koji se vraćaju sa vrha su odmah pogodili da dva blesava Bosanca nose bicikle jer su nas čuli kako se dovikujemo i zezamo na naš račun dok se penjemo. Otkrili su nam da su čelicni ankeri i sajle tu isključivo za zimski uspon na Musalu i da nam je bolje pratiti lakši, planinarski put do vrha. Jednoglasno smo odlučili da napravimo izuzetak i idemo lakšim putem. I onda ponovo neopisivi osjećaj uspjeha koji dolazi nakon mnogo prolivenog znoja!
2925 metara iznad mora! Vrh Musala, najviši vrh Balkana je bio pod našim nogama i točkovima! Vjetar i magla nisu mogli umanjiti osjećaj sreće koji nas je ispunjavao dok smo pravili fotografije na drugom od četiri vrha Balkan Epic turneje!
Kratak predah ispred meteorološke stanice koja izgleda kao da nije iz prošlog, nego iz pretprošlog vijeka. Odlučujemo se da ispitamo mogućnost noćenja u meteoroloskoj stanici. Naši prijatelji planinari su nas pretekli dok smo mi odmarali u posljednjem domu i ugodno se smjestili. Sugerisali su nam da sami ispitamo mogučnost noćenja, oni će lobirati za nas.
Ljubaznog domaćina, meteorologa, samo smo kratko, na tečnom bugarskom upitali: “Leglo?”. Na šta je on karakteristično bugarski sa osmjehom odmahnuo glavom! Da nismo bili svjesni značenja odmahivanja glave vjerovatno bismo nastavili sa ubjeđivanjem da nas pusti da spavamo u nekom ćošku, ovako smo za neku siću dobili dva čaja iz velikog lonca i noćenje u jednoj od soba sa krevetima i mirisom prošlih vremena!
Ostatak popodneva smo proveli u razgovoru sa planinarima. Nebitno na kojem jeziku, jer bila je to mješavina svih nama poznatih jezika. Mi na našem jeziku, oni na svom i razgovor je tekao dobro. Naravno, malo smo glasnije pričali i rukama pokušavali da “izgovorimo” bugarske riječi kojih se nismo mogli sjetiti. Ponovo se pokazala ispravnom činjenica da se na planinama mogu sresti zanmljivi ljudi. Iako je u pitanju vrlo relativan pojam čije je značenje u moderno doba skoro izgubilo značaj, usudiću se reći da su u pitanju i duhovno zdravi ljudi. Jedan od trojice planinara koje smo sreli prije nekoliko sati, interesantnog imena Atanas, je bivši univerzitetski profesor entomologije. Sada vegan i avanturista koji je nekoliko puta bio na najvišem vrhu svijeta promovišući zdrav način života i ishranu baziranu na biljkama. Od Atanasa dobijamo dragocjene informacije o dijelovima planine koji planiramo preći sutra na našem putu prema Manastiru Rila. Ohrabrio nas je riječima da ćemo kao posljednju sekciju naše planirane rute preko planine Rila, od Ribnih jezera imati pravi planinski “autoban”! Prethodno izgovorene riječi koje bi trebale značiti vrlo vozljiv planinski put ćemo se sjetiti narednog dana više puta. Pred polazak na spavanje smo izašli da ispratimo spektakularni zalazak sunca sa Musale. Nevjerovatno, magla i oblaci su u medjuvremenu potpuno nestali, a iznad nas je bilo zvjezdano nebo. Iskoristili smo privilegiju koja se ne dobija često i napravili nekoliko fotografija noćnih prizora sa Musale. Dva od četiri! Kakav završetak dana!
[box]
Sutra čitajte nastavak:
Mytikas, 2917 mnv, Grčka
…Prateći stazicu prema najvišim vrhovima Olimpa, uopšte ne kontrolišući putanju na GPS uređaju skrećemo kod prve oznake, crvene strelice okrenute prema vrhovima. U tom trenutku nije bilo sumnje da je to pravi put prema Mitikasu, međutim, pola sata kasnije, kada su oznake postajale sve rjeđe i dok na kraju nisu potpuno nestale bilo nam je jasno da je vrijeme da bacimo pogled na GPS uređaj. Bilo je to u trenutku u kojem su se vjerovatno mnogi planinari ili alpinisti našli, trenutak u kojem je nemoguće ići dalje jer je prestrmo i preopasno, a povratak istim putem izgleda skoro jednako!…[/box]
Autori: Ozrenko Mahmutović i Ivan Gakić
[box type=”info”]
Zahvaljujemo se sponzorima ekspedicije Epic Balkan: Nacionalni restoran “Pod lipom” Sarajevo, Novo nordisk, Optički studio Loris i portalu Klix.ba
[/box]
