Hutovo blato-Neum

Dan uoči biciklističke ture za Neum pripremao sam opremu za skijanje: sredina je novembra, Bjelašnica je već zasniježila kao u sred zime, sezonske ski karte su već kupljene, možda ćemo već idući vikend – na snijeg. Dobro je, stoga, blagovremeno provjeriti kojem djetetu mogu koje pancerice, upariti rukavice, provjeriti jesu li jakne prekratke… Bicikl je već podmazan i spremljen u garaži da odspava kratki zimski san. Ali, vremenska prognoza “…najviša dnevna 10, na jugu do 14 stepeni…” nije ostavljala dilemu: nabrzinu organizovati još jednu turu, posljednju za ovu sezonu. Dobro, “posljednju” ćemo opet shvatiti uvjetno, jer to govorimo već četiri vikenda.

S obzirom da su već i vrhovi hercegovačkih planina pod snijegom, rađa se ideja da se spustimo do samog mora, u Neum. Kratka najava na biciklističkom forumu i grupica se začas formira. Prijavljuju se “Sejo i sinovi”, vesela ekipa od kojih je Sejo, u stvari, nevidljiv, osnivač porodičnog biznisa, a bicikl voze samo sinovi, pravi momci uvijek spremni na pomoć, šalu, smijeh… Oni će vam začas rastaviti i sastaviti automobil kojeg nećete prepoznati, ako treba od kombi vozila napraviti hitnu pomoć. U najavi pišu: “Mi idemo, imamo još jedno mjesto za bicikl i vozača.”. Krajnje nesebično, ali poznato je da biciklisti uvijek rado u društvo primaju nove članove, s njima dijele vesele trenutke ali i zadnju kap vode. Prijavljuje se Vanja, novopečeni biciklist i ekipa je spremna.

Do Neuma smo planirali doći pomalo zaboravljenim, lokalnim putem od Hutova blata što vodi preko Svitave. Uska, vijugava asfaltna cesta i respektabilnih pedesetak kilometara u jednom smjeru. Valja poraniti. Dogovor je da se krene u 6 sati ujutro, ni minut kasnije. Ali, kako se naspavati kad su misli okrenute nogometnoj utakmici s Portugalom igranoj te noći, kad sve po glavi promiču šanse koje smo imali, nesretno primljeni gol, prečka Džeke, stativa Muslimovića… pa i sudija, nije vala morao svirati nepostojeće igranje rukom Ibiševića kad je ovaj imao stopostotnu šansu za go… No, pokazali smo da se možemo nositi s najvećima, da sve možemo kad smo složni, kad odlučimo i kad želimo. A odluku da želimo biciklima do Neuma potvrdio je moj neumoljivi budilnik oglasivši se u pet sati, i riječi supruge: “Ti nisi normalan!”. Ali, valjda nisu normalni ni ribari, ni lovci koje srećemo usput. Ni planinari i svi drugi kojima nije žao poraniti da gledaju osvit zore iznad planinskih vrhunaca, osjetiti jutarnju studen i uživati u toplim zrakama sunca u podne. Začudo, srećem nepoznat automobil sa jednim biciklom na krovu, kreće se u smjeru Baščaršije. Motam po glavi ko to može biti u ova doba i zaključujem: sigurno Ozrenko ide po Nerminu pa će i oni u Hercegovinu. Bože mili, koju li su hercegovačku planinsku ljepoticu odabrali ovaj vikend da se poigraju s njenim stazama, da pređu preko snježnih smetova, pa bace pogled “odozgo”. I, kao prava raja, pojavljuju se nakratno na našem zbornom mjestu, smijeh, pozdravi, dio puta vozimo u koloni, pogačice s kajmakom u Čelebićima, oni skreću ka Blidinju mi nastavljamo do Čapljine. Ukazuje se i sunce.

Fotografija pred polazak (slika 1) i osmjeh na licu Vanje, novog člana družine (slika 2)

Polazna tačka naše biciklističke ture je od Hutova blata. Čim smo izašli iz auta osjetili smo miris stajaće vode, vlagu u zraku, studen koja samo što se nije razišla pod suncem koje tek probija. Prisjećamo se školskih lekcija kako je Hutovo blato park prirode koji se prostire na oko 7400 hektara, da tu živi 22 vrste riba, 163 vrste ptica te da služi kao privremeno odmorište onim pticama selicama što svake godine mijenjaju stanište putujući s dalekog sjevera u toplije krajeve. Prosječna ljetna temperatura ovdje iznosi ugodnih 24, a zimska 5,6 stepeni celzijusa. Rekli bismo idealno za nas koji vozimo bicikle. Ipak, jutarnja studen opominje, pa, iako smo spremili i majice kratkih rukava, respektujući novembar, tu su i tople jakne i druga oprema.

Hutovo blato i pokoji ribarski čamac na njemu (slika 3). Uz časkanje nijedan uspon nije pretežak (slika 4)

Duge sjenke kao opomena koje je godišnje doba (slika 5). Japanska jabuka, voće koje viđamo samo u Hercegovini (i Japanu 🙂 op.a.) (slika 6)

A onda slijedi vožnja. Penjemo se uzbrdo bacajući pogled na vodeno prostranstvo koje tek tu i tamo narušava pokoji ribarski čamac što se vraća iz jutarnjeg lova. Zvuk tišine prekida pucanj: to lovci gađaju patke. Saobraćaj nije gust, tek pokoji automobil što vožnju, i pored značajnog uspona čini laganom. Potom napuštamo pogled na vodu i zalazimo u tipični hercegovački krajolik. Svuda oko nas su kamenita brda s oskudnim rastinjem, a i ono što raste vidi se da je nedavno gorjelo u požaru. Dolazimo do mjesta Hutovo koje djeluje prazno, napušteno. Velika zgrada je, valjda, nekad bila osnovna škola ali danas tu nema đaka. Srećemo tek pokoju staricu u crnini kako pazi na ovce što pasu ono malo trave koja izbija iz kamena. Jedino su groblja uredno održavana. Kao da se preostali stanovnici ovog kraja već spremaju na odlazak, trudeći se da svoje buduće prebivalište učine ugodnijim.

Pogled na selo Hutovo (slika 7) i cvijet maslačka prevarenog toplijim vremenom (slika 8 )

Iznad Hutova nailazimo na impresivne ostatke neke drevne ruševine, prekrasne građevine iz Otomanskog perioda. Kula je izgrađena 1717. godine, a bedeme i kule na uglovima sagradio je Hadži Mehmed-beg Rizvanbegović zvan Hadži-beg ili Hadžun. Hadži-beg je od 1802. do 1832. godine bio kapetan Hutovske kapetanije. Njegov je brat bio Ali-paša Rizvanbegović. Hadži-begova kula se naziva jos i Hutovski grad.
Zastajemo, obilazimo utvrdu, divimo se vještini graditelja čiji stubovi i kule, iako građene od kamena i blata, i danas stoje uspravno. Kakvi li su to bili majstori? Za šta su služila silna udubljenja i izbočine u zidovima? Male puškarnice nagovještavaju da je riječ o nekom strateški važnom utvrđenju. Zamišljamo doba sablji i kubura s jednim metkom. Nažalost, ovo impresivno zdanje, iako proglašeno nacionalnim spomenikom, propada, čak nema table koja bi kazala ko ga je izgradio i kada. U drugim zemljama bismo morali platiti desetak eura da ga obiđemo, neko bi nam ispričao priču, a kod nas tvrđave poput Vrandučke, Herceg-Stjepana Kosače ili slavnog Bobovca propadaju i niko ih ne posjećuje. A sve je to naša slavna povijest.

Zidine tvrđave Hadžibega (slika 9), unutar i ispred glavnog tornja sa puškarnicama (slika 10 i 12).

No, naš cilj nije srednjevjekovna tvrđava već Neum. Još koja desetina kilometara, još koje selo, uspon ili spust terenom koji se stalno uzdiže i spušta i onda pogled na more. Začas se spuštamo do plaže, fotografija za uspomenu a onda iznenađenje za ostale članove ekipe: Bojan skida patike i, onako u čarapama, gazi po plićaku. Voda je hladna ali njemu to ne smeta. U pitanju je “test opreme”, odnosno provjera da li zaista specijalne čarape ne propuštaju vodu, da li noge ne osjećaju hladnoću. Gledamo s nevjericom, ali zaista je tako. Čuda su moguća pa i to da danas u čarapama gazimo po vodi, a noge ostaju suhe.

Radost zbog spusta kratko je trajala, čekali su nas brojni usponi (slika 13). Bojan testira vodoneprospusne čarape 🙂 (slika 14)

Neumske plaže nisu prostrane kao u Makarskoj, on nije star kao Dubrovnik ali, nekako je lijep u ovo doba godine. Sve odiše mirom i svi odreda poželjeli smo provesti par dana ovdje. Ipak, to je naš najjužniji grad i rado bismo se družili s mladićima i djevojkama s kojima razgovaramo u lokalnom kafiću. Međutim, ostaje nam povratak, dugih gotovo 50 kilometara nazad. Krećemo, odlučni da malo zapnemo. Više nema slikanja krajolika, razgledanja utvrda, sjenke postaju sve duže, krajolik je obojen bakarnom bojom a potom sunce potpuno nestaje. Znamo da do mraka preostaje tek pola sata, ili manje.

Neki su pak testirali “vodonepropusne gume”, ali samo u plićaku (slika 15). Sunce daleko na horizontu, još nekoliko minuta dana (slika 16)

I onda avantura. Vožnja u mrklom mraku. Dvojica od članova iz naše grupe nemaju lampe pa vozimo u grupi razbijajući potpuni mrak specijalnim lampama koje smo ponijeli. Zaista, djeluju poput farova automobila pa smo čak poželjeli da nekad napravimo pravu noćnu vožnju. Stižemo bezbjedno do automobila, brzo pakovanje, šala na račun “posljednje vožnje” a već spominjemo idući vikend.

Čudan je taj osjećaj na kraju, dok mišići titraju a u očima lebde slike krajolika viđenog tokom dana. I ona konstatacija kako imamo zbilja lijepu zemlju. I raznovrsnu: biciklom u novembru, a možda ćemo idući vikend skijati.

Tekst i foto: Emir Vučijak

Pogledajte interaktivnu mapu i visinski profil ture Hutovo blato – Neum.