Ima već duže od godinu dana otkako mi je Đani iz Mostara pričao za trasu stare, uskotračne pruge Čapljina-Dubrovnik i kako bi bilo divno voziti se nekad biciklima po njoj. Dogovorismo da jednom, dok u Bosni još uvijek brda budu bijela od snijega, posjetimo Hercegovinu i prođemo ovom dionicom, ponajprije zato što sam oduševljeno gledao njegove fotografije starih, austrougarskih mostova, staničnih zgrada ili jednostavnih kamenih podzida što što ih izgradiše drevni neimari kako bi Ćiro zahuktao Čapljine, preko Krupe, kroz stanice Sjekose i Hrasno sve do Dubrovnika.
Još kad mi je Đani pričao kako sve to skupa propada što od zuba vremena, što od ljudskog nemara, pa čak i pljačke nije bilo dileme: idemo u Hutovo da prođemo biciklima dionicu kojom su naši preci putovali vozom. Ako ništa, a ono da ukažemo nadležnima kakve ljepote imamo, kako je nedopustivo da neko ukrade cijeli jedan željezni most i proda ga u staro željezo, da pokažemo kako tu, oko nas, leži divan turistički potencijal samo trebamo uložiti minimum truda i sačuvati ga.
Prvi dio ture vodio je stazom put nasipa oko Hutovog blata
Prugu je gradila Austrougarska monarhija, kažu parama tadašnje provincije Bosne i Hercegovine. Godine 1976. je zvanično ukinuta, kasnije su nestale tračnice ali ostao tucanik, predivni mostovi i stanične zgrade. Vrijeme kao da je stalo i čekalo da ih ponovo otkrijemo. Priroda je, takođe, učinila svoje pa je pojedinu dionicu potpuno obrasla šikarom. No, Đani, Eso i kompanija su se zdušno, volonterski, prihvatili posla i makazama probili put kako bismo mogli proći biciklima.
Prolazak kroz Hrasno…
Turu smo najavili nekoliko dana ranije, u Udruženje brdskih biciklista se prijavio znatan broj zainteresiranih, Đani je na nekoliko mjesta zalijepio ručno rađeni plakat i pozvao mostarske bicikliste. Reklo bi se običajena procedura kakvu činimo gotovo svakog vikenda. Polazna tačka park prirode Karaotok. I onda šok. Nikad prije nisam vidio toliko automobila natrpanim biciklima na jednom mjestu. Izbrojah 26 i dva ogromna kombija. Mostar je, definitivno, postao biciklistički grad, a ono što posebno raduje je toliko mladih, čak i djevojaka, koje su hrabro prošle veći dio dionice.
Bilo je tu svakojakih bicikla, onih od 200 kao i onih od 4.000 maraka, mladića u farmerkama i onih u skupim dresovima, nekih kojima je ovo prva veća vožnja ali i Ozrenko i Nermina koji su uzduž i poprijeko prešli skoro sva brda po BiH, pa se, eto, zaputiše na vožnju gotovo nultom nadmorskom visinom. Igor je sa suprugom došao čak iz Tomislavgrada jer ovakva druženja, naravno, ne propušta. I mnogi drugi čija imena ne upamtih.
Koliko je stara pruga prirasla za srce lokalnom stanovništvu, i koliko u našeg čovjeka ima dobrote, pokazaše nam ljubazni domaćini sa imanja tik uz stanicu Hrasno: usred krševite Hercegovine gdje se voda plaća suhim zlatom, iznesoše bidone hladne vode za svih stotinu putnika namjernika. I još kažu žao im što nisu znali da ćemo naići, pa da spreme još nešto.
Sama vožnja je krenula tik uz vodu predivnog Hutova blata, potom ivicom nasipa koji štiti od poplave, a sve po blagom proljetnom suncu, uz miris mediterana i kliktanje ptica. Nestvaran je događaj kad vozite bicikl, tiho po travi i ispred vas, na kojih dvadesetak metara, prhne jato ptica u zrak. Ili se divite bjelini kakve ptičurine dok slušate klepet njenih krila kako da kakva domaćica istresa ćilim kraj vas.
Nasip nas dovede do stare brane na rijeci Krupi. Kasnije ćemo se vratiti istim putem i popričati sa govorljivim radnikom koji reče da je izbrojao 107 biciklista što je pređoše jutros. Potom još malo vožnje nasipom, pa prelazak preko divne, zelene vode, a onda vožnja više nije bila rekreativna već se valjalo i oznojiti uzbrdo. No, tih nepunih desetak kilometara je ništa naspram užitka u pogledu, vožnji trasom stare pruge koja je uslijedila, mirisu raznoraznih trava, žutom i bijelom cvijeću koje promiče kraj vas i osjećaju da je sve to plod ljudskih ruku izgrađen prije toliko godina. Dobro, za početnike vožnja tucanikom pruge i nije pretjerano zadovoljstvo ali prisutni mladići i djevojke, njih 107, prođoše je što pješice, što vozeći bicikl, dijeleći ono malo svjetlosti u tunelima koju su pojedicni prosipali iz lampi, a svi oduševljeni prirodom i tim davno zaustavljenim vremenom.
Okupljanje i polazak stazom uskotračne željeznice…
Staza ukotračne pruge prolazi brojnim tunelima, vijaduktima i usjecima u hercegovačkom kršu…
…ali ono što je konstantno je prelijep pogled na Hutovo blato
Spektakularan je bio prelaz preko starog, poprilično uništenog mosta. Iz nekih priča načusmo da ga je projektovao slavni Ajfel, čiji toranj i danas stoji u Parizu. Podatak nismo uspjeli provjeriti ali most, i pored neodgovornih pojedinaca koji kradu njegove dijelove, stoji još uvijek baš kao i slavna kula u Parizu. Malo je vjerovatno da je Ajfel baš dolazio u ove zabiti da mjerka provalije i pravi mostove, ali Austrougarska je bila izuzetno organizovana i temeljita i zacijelo je iskoristila neki gotov, “tipski projekat” sa potpisom slavnog meštra, baš kao i za onaj most što spaja obale Miljacke u Sarajevu.
Podloga od tucanika je mnogim manje iskusnim biciklistima predstavljala problem, ali se večina jako dobro izborila sa izazovima
Adrenalinski prelazak preko ruiniranog željeznog mosta…
E, ali kod nas je sve naopako. Umjesto da sačuvamo ovo graditeljsko remek djelo, da naplaćujemo strancima pogled na njega, mi dopuštamo da se komadi odnose i prodaju u staro gvožđe. Zato je prelazak izuzetno opasan i nikako se ne preporučuje osobama koje pate od nesvjestice. Jednom rukom držati se za ogradu, nositi na leđima ruksak a na ramenu bicikl, i hodati po dvadestak centimetara širokoj željeznoj gredi iz koje vire glave vijaka, nije nimalo jednostavno. Srećom, postoji i put okolo kroz šiblje, pa se grupica onih koji ne htjedoše rizikovati odlučila za sporiji ali sigurniji prijelaz na drugu stranu.
Pozitovan trend je i sve veći broj pripadnica ljepšeg spola na turama koje vozimo
Solidarnost pri savladavanju prepreka; okrijepa zahvaljujući J.P. Park prirode “Hutovo blato”-Karaotok
Po dolasku u Karaotok, ljubazni domaćini iz hotela Park su za sve članove MTB ekspedicije priredili besplatan ručak na kojem se ovom prilikom najiskrenije zahvaljujemo. Vraćajući se kući, u pričama usput, ostade žal što nadležni nemaju sluha da uz minimum sredstava od ove prekrasne pruge što odlazi u zaborav načine prvorazrednu turističku atrakciju. Brdski biciklizam je nešto što dolazi, to pokazuje ovih stotinu učesnika vožnje u organizaciji Udruženja brdskih biciklista, a usporedbe radi, recimo i podatak da su Italijani, sa stare ceste Ponale, građene u Prvom svjetskom ratu, što vodi od jezera Lago di Garda ka Tremalzu, uklonili asfalt, zabranili je za automobile i od toga napravili prvorazrednu svjetsku aktrakciju kojom dnevno prođe na stotine biciklista.
Hutovo blato…
Zahvaljujemo se:
– Samiru Ćoriću, Muameru Đuloviću, Mustafi Bećiru, Adisu Pendiću, Esadu Žuškiću i Đaniju Rahimiću na akciji čišćenja pruge od šiblja kojom je omogućeno da prođemo ovom trasom .
– Parku prirode Hutovo blato na besplatnom ručku za 107 učesnika
– Triglav osiguranju d.d. na saradnji u osiguranju svih učesnika ture
Tekst i foto: Emir Vučijak
