Iako smo se za turu na Idbar dogovorili u posljednji čas, tek noć prije, pa nije ni bilo vremena za najavu i formiranje veće grupe, iako je ovo trebala biti tek tura “za protegnuti noge”, čisto da “ne propadne” nedjelja bez ambicija da ćemo vidjeti nešto spektakularno lijepo, na kraju dana smo bili oduševljeni činjenicom kako od sasvim običnog dana može proizaći tura za pamćenje.
Idbar smo ranije vozili ali iz drugog pravca, pa sam za spomenutih tridesetak kilometara i nešto preko hiljadu metara uspona očekivao da ćemo se malo uspinjati makadamom kroz šumu, možda sredinom dana ugrijati na suncu i onda smrznuti u klancu , jer ipak je kasni oktobar. I sve je “mirisalo” na to: jutarnja studen i tri stepena iznad nule u Sarajevu, izmaglica usput ali i sunce u Ćelebićima. Ekipa mala ali probrana, vodi nas Đani koji je, kasnije se ispostavilo turu nacrtao onako “ofrlje” po Googlu pa smo na pojedinim raskrsnicama bezbrojnih šumskih puteva skretali na sreću ali i uz brojne šale, u čemu ipak ima neke draži.
U jednom času stigosmo do kraja puta, dalje je samo šumica. I tu nas Đani povede još stotinjak metara a onda izbismo na livadu s kojeg puca pogled od kojeg zastaje dah. Od tog momenta ovo je postala tura koju ćemo prepričavati. Nevjerovatno je da s visine od tek 1400 metara puca takav vidik. Naravno, u prvom planu je impozantni Prenj. Čak ni činjenica da nam sunce ide u lice, pa ga je nemoguće uslikati, ne umanjuje njegovu ljepotu.
Razaznajemo Veliku Vidovu na kojoj smo jednom davno omrknuli pa se prisjećamo spusta po mjesečini. S druge strane Čabulja, malo dalje Pločno… Za divno čudo nema ni vjetra pa se izležavamo i uživamo u oktobarskom suncu uz konstataciju kako su, zapravo, svuda oko nas prekrasne ture i samo treba krenuti.
I onda spust. Odličan nagib i dobra podloga omogućavaju velike brzine, ali koga briga za brzinu kad u vidokrugu ima obronke Prenja i padine prošarane bojama jeseni. Konstatujemo kako je ovo najljepši dan ove jeseni i da smo baš “pogodili”. Priroda je ovdje prekrasna, a voda plitke rječice koju prelazimo biciklima tako čista da je pijemo.
Na kraju poznata brana, spomenik ljudskoj gluposti. Nekad su ovdje sazidali pravu pravcatu branu koja nikad nije proradila. Kroz branu prolazi cesta i scena djeluje nevjerovatno. Odatle začas stižemo asfaltom do auta sretni radi još jedne fenomenalne ture.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
