Kao što već znate, iza nas je još jedno Nacionalno prvenstvo Hrvatske u spustu. Ova utrka se, kao i prošlogodišnja, vozila i za Kup i uz to sve nosila obiljžje C2 kao UCI registrovana utrka. Tako je sve bilo još zanimljivije i sigurnije. Iako niko osim HR vozača baš i nema koristi od Kupa, i ovaj put se skupilo 80tak takmičara iz cijele regije da se okuša na izmjenjenoj stazi u odnosu na zadnji put. Momci iz BK Titana su odradili odličan posao na prepravkama. Dodali su puno novih dijelova na kojima morate biti precizni, jaki i nositi dobru brzinu, inače gubite dragocijene sekunde. Staza sada ima još više kontra nagiba, kontra krivina i puno puno više korijenja. Malo je usporena u odnosu na prošlogodišnju, ali je puno zanimljivija i tehnički zahtjevnija.
Od ekipe iz BiH,ove godine dva takmičara, Hasan i moja malenkost. Moralna podrška nije izostala te je ekipa KRDO Crew/nvo Horizont navijala svom snagom duž čitave staze, a vjerujte, to se jako dobro odrazi na rezultat.
Iako je prvobitni plan bio da dođemo u petak, zbog poslovnih obaveza niko nije mogao, te smo riješili da stignemo u subotu ujutru. Međutim, dobro poznato “bosansko jutro” i zastoji na putu učinili su da zakasnimo na prvi dio treninga. Konačno stižemo u 13.00, taman na kraj prvog dijela službenih treninga. Kad se uzme u obzir da u petak nismo radili inspekciju staze i probali bar jednom(kao i uvijek do sada) to je već veliki zaostatak za ostalim takmičarima! Ali nema veze, pauza za ručak slijedi, raspremanje bicikala i spremanje opreme. Nebo se šareni od bezazlenih oblaka, srećom, kiše ni na vidiku. Sva koncentracija na stazu. Prva dva run-a smo odradili zajedno. Iako je bila velika prašina na stazi, uspjeli smo naučiti koliko-toliko nove dijelove, početi povezivati stazu i ići sve brže. Uspjeli smo odradit još jedan spust bez stajanja kada su bezazleni oblaci pocrnili. U roku od par minuta počela je tako jaka kiša da se staza morala zatvoriti dok se redari ne prilagode novonastalim uvjetima.
Tako pokisli na čekanju prevoza za vrh i informacije da li je staza uopšte otvorena ili nije, ja sam odustao od daljeg treninga, spremio stvari, iznajmio sobu u domu i otišao sušiti stvari za sutra. Hasan je sačekao i nastavio trenirati, ali nije imao sreće. Na prvom blatnjavom spustu se okliznuo i udario koljenom od upravljač. Rezultat-otežano savijanje koljena i otežano pedaliranje. Na drugom spustu mu je pak zasmetao vozač koji je pao ispred njega pri čemu je izletio sa staze. Pad i nova povreda- iščašen desni palac. Uz sav trud i plaćenu preskupu startninu, nedjeljni treninzi i utrka otpadaju. Uprkos malom broju urađenih treninga u subotu, shvatili smo da smo puno bolji i jači nego prošle godine!
Kako kiša nije prestajala padati, sve ekipe su se okupile u planinarskom domu na piću i druženju. Takmičari su otišli malo ranije u krevet. Jednim dijelom radi umora i odmora za sutra, a drugim da bi izbjegli „malu noćnu muziku“ četverokrevetne sobe. Parti se nastavlja daleko u noć a ja mislim kako trebam u ponedjeljak na intervju za posao, kako trebam napraviti što više run-ova u nedjelju, kako treba zaspati prije „male noćne muzike“…
Nedjelja: Race day.
Za divno čudo budim se naspavan, normalan, spreman za trening. Kiša je stala nekada u noći. Sunce sija i polako suši stazu koja više sigurno nije prašnjava. Brzi doručak, oprema i bicikl spremni i “ride on”!!!Još tri treninga bez zaustavljanja. Sve se brže i brže ide. Obradovao sam se kada sam vidjeo da je sve blatavo. Svaki krug sve više korijenja izviruje i imam sve bolji grip. Ipak, doza straha… intervju u ponedjeljak ne smije da se zezne, tako da fulam veliki skok, ne idem „na nož“ i idem svaki put na mali, što mi i nije teško palo. Odmah po završetku treninga, prvo startaju Elit, i ja medju prvima. Žurim na na vrh. Stigao sam nabrzaka skinuti kile blata sa bicikla i odmah na start. Mislim u sebi „idem odvesti normalno, opušteno, pa ću u finalu stisnuti“. Haha… Kako ljudi lažu sami sebe. Odmah je uslijedilo jurcanje, par velikih grešaka koje po blatu koštaju skoro pa zaustavljanja. Opet, kao i prošle godine u kvalifikacijama, pukne mi sajla mjenjača. Ovaj put na početku drugog dijela staze gdje treba lakši prenos, ja ostajem u najtežem. Divno. Prerolam kompresije i potrudim se što sam više mogao da ne gubim brzinu.
Napokon, Finale Elit kategorije. Startam negdje oko 16:20. Prije toga mjenjam sajlu i dobro se odmoram za odlučujući. I opet uobičajena misao kod svih takmičara „još jedan spust i gotovo“. Dolazim na cilj, tamo se smiješi simpatična „čika UCI-jeva teta“ i govori „na moj znak još 5,4,3…“I idemo. Vrijeme leti, dosta tečna vožnja, poznati glasovi urlaju duž staze. Opet par greškica, ali ne kao u kvalifikacijama. Manjak treninga i gubim sekunde na dijelovima gdje treba kondicija. Tačnije 6-7 sekundi… iako sam na tehničkom dijelu popravio vrijeme iz kvalifikacija, na cilju za 12sec,osjetno se vidi nedostatak ozbiljnosti i neorganiziranosti Downhilla u BiH. Za razliku od mene, momci iz mog kluba(BK Zlatni Medvjed) su u svakoj kategoriji bili na postolju i to Ružička Ninoslav, prvi u Master kategoriji, Robert Sangulin treći u Junior kategoriji i Dejan Mamuzić drugi u Elit kategoriji za HR državno prvenstvo.
Ove godine, kao i prošle,pobjednik DH Psunj je Vauh Miran, pobjednik ovogodišnjeg Valter2. Drugo mjesto je pripalo Volf Boštijanu. A treći je bio takodjer Slovenac, Žiga Pandur.Ukupne rezultate pogledate i na www.deltasport.hr
Žao mi je jer nisam ostao na proglašenju pobjednika na ovoj odličnoj utrci. Organizacija je bila vrlo dobra. Staza urađena fenomenalno. Jedina zamjerka sa moje strane je nepostojanje nekog kioska sa normalnim namirnicama, naplaćivanje kampa i prevelika startnine. Ostalo sve na nivou, pogotovo sigurnost na stazi.
Kao i uvijek 🙂 zahvaljujem se Krdo Crew/NVO Horizont/BK Zlatni Medvjed na podršci i savjetima duž staze i van nje kroz čitavu sezonu, Zlatanu Kurti na odličnim fotografijama. Zahvaljujem se i čiki na intervjuu za posao, od kojeg valjda ništa nije ni trebalo biti nego pritisak na opuštenu vožnju.
Do slijedećeg izvještaja : Live for the moment!
Tekst: Saša Abazović
Foto: Zlatan Kurto
