Svake godine, u okviru obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, Udruženje brdskih biciklista posjeti Jablanicu i na svoj način da doprinos ovom značajnom događaju. “Vožnja za ranjenike”, kako smo simbolično nazvali ovu biciklističku turu, je ono malo zrnce kojim mi, biciklisti, možemo reći NE ovoj pošasti modernog doba, isto kao što je to obnavljanje spaljene gradske Vijećnice u Sarajevu, ili “ne” rasizmu na fudbalskim terenima. Stoga ovu turu svaki put započinjemo simboličnim bacanjem karanfila u zelenu Neretvu, odajući počast onima koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma.
Tura dalje kreće trasom kuda su partizani nosili ranjenike u Drugom svjetskom ratu. No, kako već godinama pravimo isti krug, odlučili smo ovaj put da je malo izmijenimo. Uspon je trajao samo do obližnjeg vidikovca odakle smo se spustili fantastičnim single trailom, uskom stazicom između drveća gdje svaki gubitak koncentracije može završiti padom. Ali, to i jeste poslastica za istinske ljubitelje brdskog biciklizma pa smo uživali toliko da nikom nije palo na pamet zastati i načiniti neku fotografiju.
Ipak, ostatak predivnog sunčanog dana bio je rezervisan za fotografisanje i uživanje u svim onim ljepotama koje imamo u Bosni i Hercegovini. Naime, umjesto da se penjemo na visoke planine oko Jablanice, odlučili smo malo da istražujemo okolna sela, potoke i rijeke. Vožnja do Glogošnice je bila prava rekreacija asfaltnim putem sa vrlo malo saobraćaja i prelijepim pogledom na zelenu i mirnu Neretvu koju možemo preporučiti početnicima ili obiteljima s djecom. A onda smo krenuli ka kanjonu rječice Bijele opčinjeni mirisom cvijeća i prirode koja je, nakon kišnog aprila, konačno došla na svoje. To su iskoristili i mještani da s motikom uđu u svoja mala polja. Tipična slika je motor iz ko zna koje godine, (pravo čudo je da ovaj antikvitet još uvijek radi), kriška hljeba i čaj iz termos boce. Jer, domaćin je zasigurno došao u polje već zorom. Došlo mi je da ostavim bicikl i pridružim mu se u okopavanju bašte, tom iskonskom naporu koji u čovjeku uvijek probudi pozitivan duh.
Nismo, naravno, okopavali tuđe vrtove ali jesmo uživali u ambijentu prastarih bosanskih kuća, sada već napuštenih, zrelih da ih država zaštiti i proglasi muzejima, a potom i u skakutanju po stijenama rječice Bijele. To je zbilja fenomenalan ugođaj, sroditi se s prirodom, izgubiti signal mobitela i osluškivati huk malih slapova začinjen cvrkutom ptica. Dobro, bilo je i mokrih čarapa usljed neželjenog gaženja vode, ali koga briga kad je sunce jako pa je dovoljno sjesti desetak minuta na kakvu stijenu i prosušiti se.
I, kao da nam je malo bilo obilaska kanjona ove rječice, postavili smo si novi cilj: vidjeti izvor Šanice. Opet prelazak preko rijeke, pješačenje tek olistalom šumom, uživanje u nestvarno lijepim slapovima i na kraju izvor. I to kakav: voda je tako čista da izgubite osjećaj dubine i tek po modroj boji izvorišta shvatite da tu ima i dva metra do dna. A tek kako je hladna i pitka. Naravno, nismo propustili priliku da se okrijepimo vodom iz ovog dragulja.
I onda komentari o tome kakve ljepote imamo, kako bi zasigurno svaki stranac poželio da prošeta ovom gustom šumom, napije se vode sa izvora, uživa u cvjetnim livadama ili cvrkutu ptica. Ali, kod nas ne postoji strategija pa da neko sve to skupa organizuje, zaposli ljude kao vodiče, hotelijere, ugostitelje… Ma, da ne zalazimo u politiku, nama je dan bio fantastičan.
Tekst i fotosi: Emir Vučijak
[wzslider]
