Prva stvar koju covjek primijeti kad krene po Bosni je koliko sva manja mjesta lice jedno na drugo. Malo zbrda-zdola organizovana, sa uobicajenom guzvom, ali Kladanj smo zacas napustili i krenuli predivnim kanjonom rijeke Drinjace. Dio puta je asfalt iz Titovog doba ali sa rijetkim vozilima, kasnije makadam, a sve vrlo blagi uspon i predivna hladovina (definitvno, ovu turu preporucujemo za vrelih ljetnjih dana).
Mala rjecica je ponekad podsjecala na Alpski krajolik. Ili, pak, Americki, tesko je reci. No, dolazak pred “Ranc Kedo” nas je uvjerio da inventivnosti naseg covjeka kraja nema. Dok je domacin cistio svjeze ulovljenu ribu, dok se piva hladila pod cesmom mi smo razgledali njegov privatni zoo vrt: mladu srnu i jelena, konje, kornjace, zeceve, guske… Dobro, zao nam je bilo gledati ih kroz ogradu ali kao atrakciju, posebice za djecu, i to udaljenu tek desetak kilometara od Kladnja, vrijedi je spomenuti.
Neposredno iza ranca Kedo nalazi se odvojak puta za Paucko jezero. Medjutim, nas cilj je bio vrh Konjuha i u tome nas nista nije moglo sprijeciti. Ni izvor znamenite Muske vode, mada je dileme bilo da li da hidropack-ove napunimo ovom blagotvornom tecnoscu. Ma, idemo dalje.
A dalje se ide dobro utvrdjenim putem (kasnije cemo saznati da ga odrzava vojska), zaustavili smo se kraj rampe nasred puta, morali dati legitimaciju predstavniku Sumarstva, saznali za znameniti izvor vode (domacin rece: “ma da je to bas tako ja bih se kupao u toj vodi a ne samo je pio”). Gdje je vojska tu su i tvrdi putevi. Ma sta putevi, i mostovi. Jedan od njih se jednostavno zove: “60 tona” (po znaku da teza vozila ne smiju preko njega) a iza njega slijedi slijedi tipicni bosanski sumoviti krajolik.
Na samom vrhu iznenadjenje: ograda sa natpisom VOJNI POSJED. Medjutim, ljubazni domacini su nas ugostili, ponudili osvjezenje, banane iz frizidera, pokazali bajonet iz Drugog svjetskog rata ali i predivan pogled na okolna brda. Vidjeli smo Bukovik prema Sarajevu, komadic jezera Modrac prema Tuzli… Ipak, najimpresivnijim se cine brda prema Banovicima i Olovu.
Kemo (vojnik, domacin) nam je pricao kako je ucestvovao triatlonu na Borackom jezeru, otkrio da dole, u selu blizu izvora muske vode “buranija raste i stoji uspravno i bez pritki”, vezao nadugacko i nasiroko iako je netom krenuo u borovnice (“da nam naberem desert”, kako rece) ali nama je valjalo dalje. Na njegov nagovor ne krenusmo istim putem nazad vec traktorskim, onim za izvlacenje sume. Tada smo otkrili tajnu zasto ce traktoru na ogromnim tockovima lanci. Ma to je staza za koju bas i ne vjerujem da moze uopste traktor voziti, ali za koju sam siguran da bi svi downhill vozaci dali pola godine zivota. Dozivljaj za deset. I onda spuuuuuust kroz nestvarno lijepu sumu, kraj jos nestvarnije rjecice. A sve hladovinaaaaaa.
Na kraju nas je malo i kisica potjerala pa smo preskocili izvor muske vode, onda se popeli na Paucko jezero (dobro, ipak je jezerce), brali sumske jagode, uzivali u mirnoci predjela – aonda povratak nazad, u Kladanj. Prisjetih se stare pjesme:
Konjuh, planinom
vjetar sumi, bruji.
Lisce pjeva, zalovite pjesme
borovi i jele
javori i breze
svijaju se jedan do drugoga.
