Obično naše brdskobiciklističke ture nazovemo po planini koju posjećujemo, ili barem po vrhu na koji se penjemo. Međutim, ova koju smo vozili na poziv MTB sekcije planinarskog društva “Dubrave” iz Donjeg Vakufa teško da može dobiti odgovarajući naziv. Naime, toliko toga različitog smo prošli da bi nepošteno bilo nazvati je po samo jednoj od ljepota što je vidjesmo tog dana. Dobro, tačno je da smo se penjali na Stožer, 1740 metara visoki vrh Kupresa, pa je najpribližnije reći da smo “išli na Kupres”. No, vidjesmo i Ajvaz-dedinu stijenu, stari grad Prusac, vozili se rimskim putem za more, tražili dabrove na Semešnici… Pa, krenimo redom.
Privilegiju da voze ovaj vikend imali su samo članovi Udruženja brdskih biciklista. Razlog zašto nismo javno najavili vožnju je što smo od domaćina dobili podatak da nas očekuje 70-tak kilometara i blizu 1.700 metara visinskog uspona. Uz to, dio trase ide i magistralnim putem pa smo se odlučili samo za provjerenu ekipu, bicikliste MTBa udruženja. Tako se i skupila se “grupica” od 22 člana, iz Sarajeva, Donjeg Vakufa i Travnika.
Susret i kafica u lokalnom kafiću u Donjem Vakufu. Baš je legla nakon dvosatne vožnje, uz iznenađenje cijenom od 0,70 KM. Domaćini nam daju kratke instrukcije šta ćemo sve posjetiti, kuda voziti… Prvo ide uspon od 34 kilometra do Stožera (uh!), potom spust skijaškom stazom do Kupresa, pa Ajvaz-dedina stijena, Prusac…
Upute domaćina na početku; vožnja u grupi prema Kupresu
Mali Stjepan je najveći dio ture bio na samom čelu – svaka čast!
Prvi kilometri protiču nekako brzo. I pored asfaltne podloge, vožnja lokalnim putem uz predivan krajolik se čini zanimljivom. “Dobro došli na dane Ajvatovice” – dočekuje nas natpis, ali samo prolazimo kraj njega i prelazimo na uspon ka Kupreškim vratima. Izuzetno disciplinirano vozimo magistralnim putem, u koloni po jedan. Usput srećemo dvojicu pješaka, italijani, koji odnekud pječače ka Međugorju. U lokalnoj kafani zanimljivog naziva “Koprivnica” posljednji put sipamo vodu i konačno skrećemo na makadam.
Uspon pred sami vrh
E, taj dio puta je zaista uživanje. Mekana podloga, gusta šuma, miris i hladovina su melem nakon dosadnog asfalta. S tugom slušamo podatke o miniranim područjima. Praktično, sva ta ljepota je zasvagda uništena minama. Ah, kako ljudi znaju biti glupi! Potom slijedi posljednji dio uspona, poprilično zahtjevan, pa neki zadnje metre guraju bicikle. Ali, to ne pada teško jer se otvorio vidik na sve strane. A sami vrh Stožer, ili kako još pročitasmo Stožer-Vrana je poseban doživljaj. Poput male djece trčkaramo s kraja na kraj travnate livade te zaobljene planinske glavice, a vidik se pruža svuda unaokolo. Eno ga Biokovo, da nema sumaglice vidjeli bismo i more. Tu u blizini je Čvrsnica. Koliko ono ima otkako smo zadnji put bili gore, tri ili četiri godine? Pa Raduša, uh kako je samo dobar spust s nje i kako smo se lani okupali u Ramskom jezeru. Skrenemo li pogled još malo, vidi se Vranica. Iduće sedmice nas momci iz Fojnice zovu na Prokoško jezero. A rođak iz Travnika koji nam se pridružio na turi me stalno podsjeća na svog ljubimca: “Eno, ono ti je Vlašić”, upire prstom. Na zapadnoj strani se vide Makljen, Cincar… Teško je zbilja upiti svu tu ljepotu koja se pruža dokle pogled seže.
Krajolik na Stožeru
Grupno izležavanje i fotografisanje 🙂
Nakon kratke pauze, objeda i susreta s kupreškim planinarima, slijedi zajedničko fotografisanje i spust skijaškom stazom. Ah, kakva atrakcija! Naročito prvi, strmi dio dok se vozimo po travi. U Kupresu nam nije baš najjasnije zašto je napravljen kružni tok na magistralnom putu kraj ogromne crkve koja se gradi, ali djeluje nekako “francuski” dok ga prolazimo u koloni. Potom uspon do Kupreških vrata i avantura zvana “glava u torbi”. Prolazak kroz tunel je zbilja nešto najgore za bicikliste. Prosto je nevjerovatno da nije osvijetljen. Vožnja je nemoguća, pješice još gore. Ali nema nazad, stisneš zube, slušaš srce kako ti lupa i okrećeš pedale najbrže što možeš da bi ga prošao za što kraće vrijeme.
Spust sa Stožera
Međutim, sve se to brzo zaboravi kad krenu nova iznenađenja što nam ih spremiše domaćini. Kroz travu do koljena vozimo kraj Titove vile. Šta vila, zdanje je ogromno i liči na poveći hotel. Nažalost, danas je razrušen. Koja glupost, rušiti zgradu, kao da je ona kriva, a mogla je biti divno mjesto za odmor. Nije Tito slučajno dolazio u ove predjele loviti medvjede. Prosto je nevjerovatan miris trave i bilja dok gazimo kroz travu, cvijeće, preko brojnih potoka sve do starog rimskog puta kojim se spuštamo do jezerceta Mujada što se iznanada ukaza nakon izvrsnog spusta. Odatle ponovo uspon, ne tako dug ali strm, do Ajvaz-dedine stijene.
Spust do potoka…
…i vožnja istim 🙂
Legenda kaže da je Ajvaz-dedo bio sufija, islamski misionar, koji je došao u srednjobosanske krajeve zajedno s osmanskom vojskom. Djelujući u Pruscu, uočio je kako se narod truje bunarskom vodom pa je pod planinom Šuljagom uspio pronaći vrelo pitke vode. Međutim, ispred vrela se ispriječila ogromna stijena. Narodno predanje kazuje kako je Ajvaz-dedo četrdeset jutara klanjao sabah-namaz nakon čega je njegova molitva uslišena, pa se stijena duga 74 i visoka oko 30 metara raspukla i kroz nju je potekla voda. Odatle je drvenim cijevima provedena do Prusca. Vrelo je nazvano Ajvatovica, a stijena: Ajvaz-dedina stijena. Danas, kao i prije više stotina godina, ovo mjesto pohode vjernici učeći dovu. Zanimljiva je igra slova gdje se anagramiranjem “dova” pretvara u “voda”, a poznato je da je voda izvor života.
Međutim, postoje i mišljenja da je pojava ovog i drugih dovišta u stvari nastavak zborišta bosanskih bogumila od prije pojave islama i Osmanlija na ovim prostorima. Odatle i teza da Ajvatovička dova u stvari predstavlja kontinuitet bosanskokrstjanskih, predislamskih molitava za kišu i dobar rod, a glavno uporište leži u činjenici da dova na Ajvatovici nije vezana za hidžretski (islamski) kalendar. Dokumenata nema, ali narod s koljena na koljeno priča legende.
Opis
Bilo kako bilo, mjesto izgleda impresivno, prođosmo ga dostojanstveno i s poštovanjem. Bez sumnje ovaj fenomen vrijedi posjetiti. Baš kao i stari grad Prusac što leži na rubu provalije. Osnovan u rimsko doba, služio je kao odbrambena utvrda Osmanlijama i dugo godina bio nepremostiv bedem. Danas je vidno oronuo, ali nešto dalje već se vide zidine grada koje današnji neimari obnavljaju. Na starim temeljima grade istovjetan zid.
Nakon Prusca našem putovanju se bližio kraj. No, u razgovorima s domaćinima, otkrivamo još jednu interesantnu stvar koju nikako ne želimo propustiti. Na rječici Semešnici izgrađeno je prirodno stanište za dabrove, pa ako budemo imali sreće, možda ih i ugledamo. Vožnja tih pet-šest kilometara je već izvlačenje zadnjih snaga, srećom trasa vodi po hladovini i blago se uspinje, i onda razočarenje: dabrovi su duboko pod vodom. Nenaviknuti na civilizaciju preplašili su se. Ali mjesto izgleda fantastično. Neki tihi mir, voda koja sporo teče sa svim tim granama djeluje nedirnuto. Jedini trag civilizacije predstavlja klupa sa malim vidikovcem odakle se mogu posmatrati ovi vodeni graditelji. Nedaleko odatle, na Semešnici se nalazi i ribnjak. Izvrsno mjesto za dnevni odmor sa porodicom i prijateljima gdje djeca mogu uživati u travnatoj livadi, družiti se s patkama, tornjacima ili magarcem, a odrasli uživati u hladovini što je prave predivni slapovi Semešnice. Obećajem sam sebi da ću ovdje doći ponovo i isprobati riblje specijalitete.
Na Semešnici smo pokušavali vidjeti dabrove, nažalost nismo imali sreće
Posjeta lokalnom ribnjaku
I nakon svega ovoga vožnji konačno dođe kraj. Pica, dva piva i kafa u lokalnoj piceriji koštaju 10 km ali to je ništa naspram jednostavnosti domaćina koji nas počastiše današnjom turom. Samir, Žera, Faruk, Pliva, Smajli, Šaba i ostali, stoga, zaslužuju da ih spomenemo. Spomen zaslužuje i najmlađi član današnje ekspedicije: Stjepan iz Travnika ide u osmi razre osnovne škole ali turu je odvezao bolje nego mnogi od nas. Igra rukomet ali zavolio je i biciklizam. Bravo, i samo naprijed! A poruka svim ljubiteljima brdskog biciklizma je da je ovo predivan kraj, bogat šumom i šumskim putevima, te ga toplo preporučujemo za odredište tokom ljeta.
Tekst i foto: Emir Vučijak
