Lago di Garda 2010 – Dan 3.

Danas je bio dan iz snova. Njemački “Biker magazine” je turu na Tremalzo proglasio jednom od najljepših u Europi. Možda ima dužih, opasnijih ali ovako raznovrsnu, dinamičnu, jednostavno – lijepu turu u životu nismo vozili. Toliko toga, s pravom je Ervin, vozeći se ka hotelu pitao: “Pa, kako ćeš napisati izvještaj?”

Nebo iznad Lago di Garda je rano jutros bilo kristalno bistro. Temperatura oko 20 stepeni, tek lagani vjetrić. Vrijeme idealno. Prvi metri ture duge 70 kilometara (i oko 2.000 m visinskog uspona) kreću obalom jezera da bi ubrzo krenuo uspon starom cestom Ponale. Nju su izgradili italijanski vojnici u prvom svjetskom ratu kako bi na vrhu postavili zadnji bedem odbrane. Ako padne Tremalzo, past će cijela Italija. Cesta je prosto nevjerovatna, uklesana u strmim liticama stijene, tamo gdje nije moglo prokopani su tuneli, a pogled na jezero – veličanstven. Cestom se penju stotine biciklista, u većim ili manjim grupama. Jer, osvojiti Tremalzo za prave bajkere je poput hodočašća. Sunce prži, ali nekako nije kao na Prenju, Veleži, Čvrsnici… Voda se troši, no, znamo da ćemo je moći nasuti prije završnog uspona.

Cesta Ponale. Fenomenalan uspon s pogledom na jezero Lago di Garda

Potočić i jezero kao i kod nas pa ga prozvasmo “Boračko”…

… i naravno, odmor na meraji kraj jezera dok ostali svijet jedri.

Nakon što smo napustili pogled na jezero Lago di Garda put nas vodi kroz prelijepe šumice i uskoro izbijamo da jezero Lago di Ledro. Prozvasmo ga Boračko jer neodoljivo podsjeća na njega. Kraj jezera neki nestvarni mir. U restoranima ljudi tiho ručavaju, kraj obale, na travi grupice koje se sunčaju, poneki zaljubljeni par ili dvije djevojke koje “nabacuju” prvu tamnu boju pred more. Tu pravimo pauzu tipično “naški” – na meraji. Mogli bismo le žati cijeli dan ali Tremalzo čeka.

Desetak kilometara kroz asfaltne ceste koja povezuje mala italijanska sela vozimo u grupi poput cestovnjaka: razmak pola metra između dvije gume, gazimo istu liniju, Ervin predvodi grupu koja na taj način štedi snagu. Vožnja je posve neobična ali učinkovita: umora nema.
Međutim, prosto je nevjerovatno koliko je ova regija posvećena biciklistima. Ne samo da rijetki vozači automobila neizmjerno paze na grupice biciklista, već su izgrađene brojne staze paralelno s glavnim cestama. Hajde što su staze uredne, označene, što je kraj svake staze postavljena česma, ali fascinira, recimo, drveni “mostić” preko močvare. Svi koji dođu ovdje će zbilja uživati, bilo da žele lagano vozikanje bilo da prave spektakularne ture.

Mostić preko močvare; Zadnji metri uspona (u pozadini se vidi Tremalzo)

Vožnja kroz alpske pejzaže

No, nakon mostića i pitoresknih sela kreće uspon. Dugih desetak kilometara kojim moramo savladati hiljadu visinskih metara. Serpentinama nikad kraja. Kako bi grupa bila kompaktna, kako se ne bi gubilo vrijeme dogovor je da pauze pravimo svakih 200 savladanih metara nadmorske visine. Uh!
A onda, šuma se raziđe i u daljini ugledasmo snijegom prekrivene vijence južnih Dolomita. Ispred nas pravi Alpski pejzaž: raznobojno cvijeće i stada krava koje pasu. Cijeli proplanak kao da pjeva – to zvone metalna zvona na vratovima životinja. Ugođaj fenomenalan. Ne propuštamo fotografisanje nakon kojeg vozimo do planinskog doma Tremalzo. Pravo bajkesko mjesto. Ostavljamo bicikle bez bojazni da će ih neko ukrasti i poput graha na Hrasničkom stanu, gostimo se – a čime bi drugo u Italiji – špagetima. Mmmmm, molto bene!
I onda još stotinjak visinskih metara u dva kilometra do samog vrha. Tačnije, na vrh Tremalzo se ne može popeti jer je, u stvari, sam vrh “probušen” tunelom koji su prokopali Italijani kako bi, zaštićeni od protivničkih granata, izbili na drugu stranu brda. Neko iz grupe je prokomentarisao: “Rat je jedno veliko kopanje!”

Planinska kuća u kojoj su špageti najbolji na svijetu; Iza objeda slijedi završni uspon

Slavni tunel iz Prvog svjetskog rata danas je meta bajkera; Iza tunela slijedi spust…

Naravno, kad smo dostigli cilj slijedi opet fotografisanje, ali Gaka nas sve iznenađuje bosanskom zastavom i prijedlogom da se fotografišemo s njom. Zastava izaziva čuđenje njemačkih, italijanskih i drugih bajkera koji ne prepoznaju iz koje zemlje dolazimo. Na spomen Bosne i Hercegovine, Sarajeva, svi su nasmijani, tapšu nas po ramenima i žele svaku sreću. Osjećaj izvrstan.

Tremalzo osvojen!

Da je tura ovdje završena bila bi fantastična. Ali, dodatnu draž spektaklu dao je spust dugačak tridesetak kilometara, kombinacija nevjerovatne makadamske ceste pune serpentina (i prilično opasne zbog rastresite podloge), single-trackova dugih po desetak kilometara, kozjih stazica kojima se može kretati tek jedan pješak – a sve s pogledom na Lago di Garda i sunce koje polako zalazi.
I pored iznimno teških dionica koje bi bile poslastica za DH bajkere silazimo bez problema. Šlag na tortu je zadnji dio spusta, upravo cestom Panale. Taj spust se riječima ne može opisati, a toliko je lijep da nismo imali srca prekidati ga radi fotografisanja. Jednostavno, “valjate” bicikl poput motora.

… i još spusta…

… i još; Fotka za pamćenje, u pozadini jezero Lago di Garda

I još spusta, mjestimice izuzetno teškog
I onda kraj. Kraj obale jezera pijemo pivo koje smo, zamislite, kao besplatno uzeli iz jedne planinske kućice negdje gore. Naime, komuna je izgradila kućicu-odmorište za planinare i bicikliste, opremila je roštiljem, kuhalom, tavama i drugim posuđem, napunila vodom, sokovima, pivom i sve to stoji otvoreno bez nadzora. Jednostavno poslužite se i ako želite ostavite koji eur.

Naravno, upisali smo se i u knjigu gostiju; Samoposluzivanje u planinskoj kući, plaćaš koliko hoćeš

E, to pivo na plaži Lago di Garda je jedno od najboljih ikad popijenih, makar italijani bili poznatiji po vinu a ne po pivu. Prije večere (pizza, naravno) slijedi kupanje u hotelskom bazenu. Je li ovo bajkerski dan iz snova?

Pobjedničko pivo za kraj; Panorama gradića Torbole u kojem smo smješteni

Sutra: DH poslastica 🙂