Zadnji vikend januara odlučili smo se za turu u najjužniji grad Bosne i Hercegovine – Trebinje. Ovaj hercegovački biser možda je najpoznatiji po Trebišnjici, koja je (bivša) jedna od najdužih rijeka ponornica na svijetu.
Pored Trebišnjice, Trebinje svakako krasi i Leotar, čije se strme padine uzdižu iz samog grada, a uspon na najviši vrh je svakako najpoznatija tura u ovom dijelu BiH.
Tura kreće iz centra grada uz obavezni obilazak Arslanagića mosta, koji je zbog izgradnje brana i vještačkih akumulacija izmješten na ovu lokaciju, zbog čega se još zove i Perovića most. Na samom startu srećemo dvojicu planinara koji su također krenuli na vrh, ali planinarskom stazom, pa dogovaramo sastanak na vrhu i nastavak druženja.
Uspon na Leotar je relativno kratak ali zato dosta strm put sa betonskom podlogom koja ipak olakšava vožnju za razliku od makadamskog puta koji je ranije postojao. Iako pred kraj uspona nailazimo na snijeg i led, ipak se može reći da je ova tura idealna za zimski period, obzirom na vrućine koje vladaju ljeti.
Iako se vrh nalazi na visini 1.200m, pogled na okolinu je fantastičan, a dominira Orjen čiji su vrhovi prekriveni bijelim pokrivačem, pa će ta tura morati sačekati proljeće.
Sa vrha se također vidi i planinarska staza koja iz grada vodi na Leotar i na kojoj primjećujemo planinare koje smo jutros sreli. Ohrabreni izgledom staze, a želeći da obiđemo i okolna brda, spuštamo se niz grubi kamenjar koji se pri podnožju pretvara u uređenu stazu, koja potiče iz austrougarskog perioda. Spust je zahtjevan ali odličan, pa ne žalimo što smo na pojedinim mjestima morali i da silazimo sa bicikla kako bi zaobišli prepreke.
Put dalje nastavlja na vrh Kovlo, spajajući austrougarske utvrde oko grada, a upravo u Trebinju se nalazi jedna od najzanimljivijih vojnih utvrda iz ovog perioda, koju smo morali posjetiti.
Utvrda Strač, nalazi se na brdu nasuprot Leotara što znači da se moramo spustiti do grada i popeti na drugo uzvišenje. Pošto je dan kratak, ne stižemo obići sve utvrde podno Leotara, već se odvajamo prema gradu, vozeći grubom kaldrmom koja je jako tehnički zahtjevna, ali na sreću prolazimo bez padova i kvarova.
Opet prelazimo preko mosta i krećemo na drugi uspon, dosta blagim makadamskim putem, sa kojeg se otvara pogled na Leotar i strme padine niz koje smo se spustili, pa se i sami pitamo da li je moguće da tuda postoji ikakav put kojim može biciklo proći.
Do utvrde dolazimo relativno brzo a imamo i dovoljno sunčeve svjetlosti za fotografisanje ove impozantne građevine koju zaista vrijedi obići.
U povratku se odvajamo na pješački put koji je markiran kao dio Via Dinarica plave staze, a toliko je dobar za brdski biciklizam da nam je žao zaustaviti se radi fotogrisanja.
Na kraju, Ivo obavlja tradicionalno kupanje
Tekst i foto: Đani Rahimić
