Iako se „mountain biking“ kod nas prevodi kao brdski biciklizam to nas ne ograničava da biciklom posjećujemo i planine pa često volimo reći da mi ustvari „planinarimo“ sa biciklom. Zbog te ljubavi prema planini, jako nas je obradovao poziv da učestvujemo u planinarskom pohodu Umoljani – Lukomir koji su zajednički organizovali Udruženje „Avantur“, PD „Visočica“, PSD „Prijatelj prirode“ i PD „Energoinvest“ u subotu 23.05.2015. godine.Tako se među 300 planinara iz cijele Bosne i Hercegovine, našlo i 7 brdskih biciklista iz Mostara, Zenice i Konjica.Zajednički start bio je u selu Umoljani odakle se penjemo prema Studenom potoku na kojem je fotografisanje neizbježno.
Tu se i razdvajamo od planinara koji počinju uspon na Obalj dok mi nastavljamo ništa manje zahtjevnim usponom prema crvenom klancu.
Na prevoju nas dočekuje snijeg pa koristimo obilaznicu sa atraktivnim spustom prema dugom polju, gdje nas hladan vjetar tjera da se obučemo toplije i razmislimo o nastavku ture. Naime, pošto nismo mogli pratiti planinare na Obalj, planirali smo se popeti na Lovnicu 1856 m.n.m. koja se nalazi između Lukomira i Čuhovića. Zbog prijetećih oblaka dio ekipe ide direktno u Lukomir, dok odlični trio iz Zenice odlučuje da mi pravi društvo u nastavku ture, pa nastavljamo putem prema Konjicu.Nakon prolaska kroz hajdučki do, dolazimo do odvajanja za Lovnicu a put je na tom mjestu pregrađen kako bi se spriječila nelegalna sječa šume.
Međutim, to nas ne može spriječiti da nastavimo dalje pa nakon kratkog guranja nastavljamo voziti odličnim makadamskim putem sve do travnate visoravni Lovnice, koja opravdava svoje ime jer pred nama iz trave iskoči zec i brzo nestade u obližnjem šumarku.Na visoravni nas opet dočekuje vjetar koji je sada puno hladniji pa žurimo prema najvećem vrhu, a usput uživamo u pogledu na Bjelašnicu Prenj i Visočicu čiji se najviši vrhovi sakrivaju iza gustih oblaka.
Dok se približavamo vrhu, nasuprot nas, vidimo planinare kako dolaze na Obalj, pa razmišljamo da probamo spust direktno u Lukomir.
Spust je dosta strm sa puno rasutog kamenja, ali se ipak dobar dio može voziti pa uz malo hodanja brzo dolazimo nadomak Lukomira gdje se nalaze ograđene livade po kojima je odlično voziti, pa ipak stižemo u Lukomir prije planinara koji se polako spuštaju niz Obalj.
Na kraju, sretni što nismo pokisli, uživamo u domaćoj kuhinji lokalnog restorana, pa žurimo nazad prema autu kako bi dočekali ostatak ekipe koji su biciklima iz Lukomira vozili sve do Konjica.
Tekst i foto: Đani Rahimić
