Najsjevernija tura iz projekta “Biking and Heritage for Bosnia and Herzegovina” u kojem posjećujemo nekropole stećaka kandidirane za UNESCO svjetsku baštinu je ona na planini Majevici. Domaćini su nam bili biciklisti iz biciklističkog kluba Tuzla, ali kako je Tuzla zaista grad sporta i biciklizma, okupili su se i članovi udruženja „Zelene staze“, potom prvi susjedi tuzlaka, članovi biciklističkog kluba „Živinice“ uz, naravno, bicikliste iz Vlasenice, Sarajeva i Mostara. Prekrasno je bilo gledati šarenilo dresova, prve susrete i upoznavanja, pomaganja jedni drugima pa i bodrenja na jednom malo težoj sekciji gdje se trebalo pomučiti. I sve, kao i obično, praćeno osmijesima.
Kako je Majevica planina nedaleko od Tuzle, zapravo nekom ko nije iz tih krajeva teško je i odrediti gdje prestaje grad a počinje planina, na turu smo, logično, krenuli iz samog grada. Organizatori su se malo pribojavali saobraćaja i automobila jer nije lako tako veliku grupu provesti gradskim saobraćajnicama, ali tuzlanski vozači su se zaista pokazali: svaki od njih je strpljivo čekao da se kolona prestroji, neki su po kilometar vozili iza da ne bi ugrozili bicikliste a naravno mnogi slučajni prolaznici pozdravljali šaroliko društvo mahanjem.
Za razliku od planinskih masiva visokih i po dvije hiljade metara u centralnoj Bosni, krša i kamena u Hercegovini i mjesta tako udaljenih i nepristupačnih kada bismo se prosto čudili kako su ti naši drevni preci uopšte donosili kamene blokove i pravili stećke, a mi danas prolijevali graške znoja da ih posjetimo i divimo se njihovoj ljepoti, na Majevici to nije bio slučaj. Naime, ovo je jedna pitoma planina sa blagim padinama, rekli bismo brežuljcima oko sebe, ali ipak veoma lijepa i bogata divnom šumom. Istina, znoja jeste bilo ali radi temperature i sparine koja je vladala, samo što u ovako dobrom društvu nikome nije smetao.
A nije smetao ni kratak, žestok uspon do nekropole koju smo posjetili uz koji su neki pogurali svoje bicikle kroz visoku travu, a neki ga savladali pješice. Zašto gurati bicikl uzbrdo – pitanje je koje se često nameće. Pa, zato da bismo uživali u spustu. Iako kratka dionica, vožnja uskim prolazom kroz do pasa visoku travu bila je veoma zabavna. Baš kao i nastavak putovanja putem preko Stare Majevice, uživajući u hladu šume i svežini vode na obližnjim izvorima. Prava uživancija je bila u planinarskom domu na veoma pitomom mjestu gdje su neki kušali i specijalitet: srneći gulaš.
I kao što to obično biva uslijedio je dugački spust. To je nešto u čemu svi uživamo i koji, kad se završi, izmami osmijehe na vedra lica učesnika. Obično se nakon toga pozdravimo i najavimo iduće druženje. Ali, Tuzla je grad koji ima more. Pa, kakvi bismo to mi biciklisti bili kad bismo propustili da se okupamo u moru. Dobro, more nije Jadransko, nije ni povezano sa okeanima. Pravo tuzlansko more je davno umrlo pa ga je u pjesmi „Panonski mornar“ opjevao Đorđe Balašević, ali dovitljivi tuzlaci su se dosjetili pa vodu kojom su potopili zatvoreni rudnik soli ispumpavaju na površinu. Uredili su tako cijeli kompleks bazena sa prekrasnim plažama, baš kao na Jadranu. Voda ima salinitet veći nego Jadransko more. Kažu da je rekordna posjeta u jednom danu iznosila blizu 20 hiljada kupača, ali mi smo imali sreću da je dok smo se spuštali s Majevice ovdje zapadala kiša i rastjerala goste, tako da smo bili praktično jedini kupači u „moru“. Voda krasna, pretopla, nakon ture itekako godi, jedino što nismo uspjeli izroniti niti jednu morsku zvijezdu.
Na putu kući uhvatilo nas je snažno nevrijeme, tako jako da smo na nekoj pumpi zastali. Pametnije je odmoriti dok oluja ne prođe. I kao što to obično biva u iznenadnim situacijama, sreli smo grupu kolega na dvotočkašima, doduše svaki je imao motor po nekoliko stotina kubika, koji su se vraćali iz Hercegovine, zastali na pumpi i strpljivo čekali da kiša prestane. Za razliku od svakidašnjeg stresa, čovjek kad je na dva točka nikud ne žuri, neprilike doživljava na drugačini način i vjeruje u ljepšu budućnost, pa i takvu da će kiša uskoro prestati. Opet upoznavanje, priča o biciklima, motorima, ljepotama Bosne i Hercegovine… Ubrzo je kiša jenjala, mi smo krenuli ka Sarajevu, motoristi ka Tuzli, i jedni drugima poželjeli sreću na putovanjima. Do neke iduće priče na dva točka.
Text i foto: Emir Vučijak
