Rijetki su oni koji nisu čuli za ovaj vrh. Ipak, na početku ćemo ipak reći da je ovo najviši vrh planinskog masiva Alpa i Zapadne Evrope sa 4810 m iznad nivoa mora. Prvi uspješan uspon izveden je 08.08.1786. godine (Jacques Balmat i dr. Michel Paccard) i ovaj događaj se smatra početkom modernog planinarenja.
Moj najbolji prijatelj i dugogodišnji penjački partner, Adi Palić, je prije dvije godine bio na padinama Mont Blanc-a, ali nije uspio u usponu zbog odustajanja članova naveze. Ove godine sam mu obećao da ću ga izvesti na vrh…
Odlazak u Chamonix, grad koji je baza skoro svih uspona na Mont Blanc, planirali smo krajem jula. Vremenska prognoza je presudila da to bude nedjelja, 28. juli 2013. Pozdravljamo se sa roditeljima i prijateljima i krećemo. Čekalo nas je 1250 km do Chamonix-a. Cjelonoćna vožnja autoputevima nije bila nimalo zanimljiva. U Chamonix stižemo u 9 sati gdje nas dočekuje kiša. Za razliku od Jablanice i 40°C, ovdje je ugodnih 20°C. Prijavljujemo se u kamp i kišno popodne spavamo u autu. Nekad oko 17 sati kiša je prestala i konačno postavljamo šator.
Utorak ujutro – sunce! Odlazimo do „Planinarske kuće“ gdje je moguće uplatiti osiguranje od nekih 8 eura po danu, a eventualna evakuacija sa planine zbog nesreće od strane francuskog GSS-a će biti besplatna. Naravno, osiguranje smo uplatili. Ovdje sam uzeo brojeve domova koji su na putu prema Mont Blanc-u i odlazim do govornice da probam rezervisati noćenja.
Slijedilo je razočarenje: Nema mjesta u domovima narednih 10 dana. Jedina svijetla tačka je što su nam dozvolili noćenje na Tete Rousse (donji dom), ali na podu. Međutim, Refuge du Gouter (gornji dom) je polazna tačka 95% uspona na Mont Blanc, a noćenje otpada.
Vraćam se do Adija koji je ostao čuvati opremu. S njim stoje 4 momka i vidim da pričaju istim (sličnim) jezikom. Riječ je o momcima iz Zagreba koji isto planiraju penjati Mont Blanc, ali drugim putem. Zbog 30-cm novog snijega, njihov put se ne koristi i uspijevam ih nagovoriti da svi zajedno penjemo „našim“ putem.
Da bi tijelo bez većih problema podnijelo veliku nadmorsku visinu, potrebno je izvršiti aklimatizaciju. Plan je iskoristiti žičaru Chamonix – Aguille du Midi i za 15-ak minuta popeti se sa 1000 m na 3800 m bez kapi znoja. Naravno, taj luksuz se plaća – 50 eura. Pogled je fantastičan. Svuda okolo su vrhovi čija imena dobro znamo: Matterhorn, Grandes Jorasses, Monte Rosa. U tunelu na Aguille du Midi montiramo dereze, ulazimo u pojaseve i formiramo naveze. Slijedi silazak niz 500 m dug žilet. Dodatnu opasnost donosi i mimoilaženje sa planinarima koji dolaze u susret. Silazimo do doma Refuge Cosmique (3615 m) i brzo se vraćamo na Aguille du Midi.
U Chamonix silazimo oko 18 sati. Inače, Chamonix je grad koji 100% živi od turizma. Zimi je grad preplavljen skijašima iz cijelog svijeta, dok su ljeti tu brdski biciklisti, planinari, alpinisti, maratonci. Mislim da bi u ovom gradu bilo nemoguće živjeti, a ne baviti se sportom.
Večer smo iskoristili da se bolje upoznamo sa kolegama iz Zagreba. Prepričavamo jedni drugima iskustva sa planine i iz stijene. U kampu smo oko 23 sata. Sutra krećemo prema vrhu.
Srijedu ujutro spremanje za vrh. Plan je otići autom do Saint Gervais-a, mjesta iz kojeg polazi Tramway du Mont Blanc. Posljednja stanica tramvaja i polazna stanica uspona na Mont Blanc je Nid d'Aigle (Orlovo gnijezdo) na 2372 m nadmorske visine. U ruksacima je oprema za uspon i hrana za 4 dana. Usput srećemo veliki broj planinara i izletnika. Atrakcija na usponu prema domu Tete Rousse su kozorozi. Ove životinje su se toliko navikle na izletnike da uopšte ne bježe, nego mirno hodaju i poziraju pred fotoaparatima izletnika. Očigledno nikad nije pucano na njih iz lovačke puške…
Na dom Tete Rousse (3167 m) stižemo oko 19 sati, nekih 2,5 sata hoda od Nid d'Aigle. Na ulasku u dom stoji natpis na kojem piše da je moguće noćenje na Refuge du Gouter (gornji dom) za one koji nemaju rezervaciju za 90 eura. Jesu veliki novci, ali ne penje se Mont Blanc svaki dan…
Ljubazan domaćin dozvoljava nam noćenje u domu, naravno na podu. Uvažava što smo članovi PS BiH i plaćamo polovinu cijene noćenja (23 eura umjesto 46 eura). Sunce na ovoj visini zalazi tek oko 21:30 sati, tako da smo mogli dugo uživati u zalasku.
Visinska bolest je strah svih visokogoraca. Čudno je to: fizički se spremaš, odvajaš slobodno vrijeme, finansije i dođeš na određenu visinu i ne možeš dalje. Ne zato što ne mogu tvoje noge, već jednostavno što tvoje tijelo loše podnosi visinu. Najgore je što ne znaš hoće li te „pogoditi visina“ dok ne dođeš na visoku planinu.
Na velikim nadmorskim visinama, dolazi do pada vazdušnog pritiska i koncentracije kisika. Na 3500 – 4000 m nadmorske visine koncentracija kisika iznosti tek 60% koncentracije na nivou mora. Tijelo na takve izazove odgovara sa više ili manje uspjeha. Zbog smanjene količine kisika prilikom udisaja, disanje postaje češće, žile u plućima se sužavaju kako bi porastao krvni pritisak, te kako bi krv mogla doprijeti u dio pluća, koji u normalnim okolnostima ne koristimo. Povećava se broj eritrocita i nivo hemoglobina u krvi, što je neophodno za prijenos kisika u tijelu. Srce počinje kucati brže, brže je kolanje krvi, te se i na taj način pokušava neutralizirati manjak kisika.
Noć na Tete Rousse je jedna od najtežih. Ležim, pokušavam zaspati, a imam osjećaj da mi je puls 120 otkucaja. Od siline otkucaja cijelo tijelo mi se trese. Razočarenje. Ne mogu da vjerujem da će me na 3167 m „oprati visina“.
Budimo se u 5 sati. Osjećam se mnogo bolje nego sinoć. Kompletnu opremu nosimo na Refuge du Gouter. Brzi doručak i u 5:30 smo u pokretu. Čeka nas 650 m visinske razlike kroz stijenu koja je zadnjih 300 m na mjestima pokrivena snijegom i ledom. Idemo polako, u navezi. Posebno je teško kada se potrebno mimoići sa planinarom koji ide u susret.
Na greben Gouter izlazimo oko 9 sati i za par minuta stižemo na Refuge du Gouter (3817 m). Prelijep dom, savremenog izgleda stoji na samoj ivici stijene. Odlazimo do recepcije i pitamo za noćenje na podu. Hladno nas odbijaju…
Imamo dvije opcije: ostaviti višak opreme (vreće i podloge za spavanje, plinska kuhala, višak hrane) i krenuti u osvajanje vrha ili sa kompletnom opremom popeti se do skloništa Valot na 4362 m. Odlučujemo se za prvu opciju jer smo od drugih planinara čuli da je sklonište u higijenski jako lošem stanju, pošto tu spavaju ljudi koje baš pogodi visinska bolest.
Prema vrhu krećemo u 10 sati i čeka nas 1000 m visinske razlike. Planinari koji su noćili na Gouter-u i krenuli rano ujutro već stižu nazad u dom. Idemo polako. Na nekih 4000 m visine srećemo ekipu iz Bugojna. Oni se vraćaju sa vrha. Razmjenjujemo iskustva sa domova i rastajemo se. Na Dome du Guoter (4300 m) pravimo pauzu za obrok. Svi se već patimo sa velikom nadmorskom visinom. Glava boli u predjelu sljepoočnica i to je toliko iritantno da mislite samo o tome. Neko iz ekipe ponudi Cafetin, kažu dobar je za glavobolju. Od tada je ova tableta obavezan dio prve pomoći koju nosim u ruksaku.
Nastavljamo. Prolazimo pored skloništa Valot i ispred sjede planinari koji ne izgledaju baš najbolje. Izgleda da je pametno što nećemo ovdje noćiti.
Prvi put mi se ovo dešava: noge mogu, a pluća ne mogu. Uopšte ne osjećam umor u nogama, ali jednostavno ne mogu brzo ići. Prisjećam se priprema, kada sam trčeći po Čvrsnici za sat vremena savladavao po 800 m visine. Ovdje to ne ide tako lako…
Pošto se radi o višesatnom opterećenju tijela, veoma je važno uspostaviti pravilan tempo kretanja. Plan je jednostavan: 50 koraka, pa kratka pauza. Ispred nas su žileti grebena Les Bosses, posljednja potencijalna opasnost do vrha Mont Blanc.
Jedan planinar dolazi u susret. Kaže da je vrh odmah iza slijedećeg grebena. Prekidamo ionako kratku pauzu i već žurimo. Dolazimo do mjesta sa kojeg svi putevi vode nizbrdo.
Četvrtak, 01.08.2013. godine, 15:30 sati i nalazimo se na 4810 m iznad mora, na vrhu Alpa. Osjećaji su pomiješani: radost i umor, zadovoljstvo i glad, ushićenje i briga za silazak sa vrha. Kratki odmor, slikanje za uspomene i vrijeme je da se krene nazad.
Uspon na vrh nalazi se tek na pola puta do konačnog cilja, u našem slučaju doma Tete Rousse. Na planinama se veći broj nesreća dešava u povratku, što zbog fizičkog umora, što zbog pada koncentracije. Zbog toga smo na žiletima išli sporije i držali naveze.
U Refuge du Gouter silazimo u 18:30 sati. Premoreni, dehidrirani, izgorili od sunca. Cijeli dan nas je sunce nemilosrdno pržilo. Zbog rijetkog zraka, na velikim visinama pojačano je i UV zračenje, koje u kombinaciji sa refleksijom od snijega može biti jako opasno. Iako smo imali kacige i marame, svaki dio tijela koji nije bio namazan kremom faktora 50, doživio je opekotine. Odmaramo nekih sat vremena, uzimamo opremu koju smo jutros ostavili i krećemo niz Gouter kuloar.
Pošto se radi o zapadnoj strani planine, jutros su stijene bile u hladu i penjali smo mješavinu stijene, snijega i leda. Kako je sunce već par sati na zapadu, snijeg i led su se otopili, pa nam je olakšano otpenjavanje, jer ne moramo koristiti dereze. Međutim, problem je prelazak „kuloara smrti“, mjesta gdje se desi najviše nesreća pri usponu na Mont Blanc. Kako se topi led i snijeg, dolazi do odrona stijena i kamenja, koji niz kuloar padaju velikom brzinom. Prva dva sata silazak ide grebenom i cijelo vrijeme smo gledali kako sa naše desne strane pada kamenje, udara o stijene i sitni se na hiljade komada, bolje reći gelera. Na grebenu smo sigurni, ali problem je što u dnu grebena staza vodi kroz kuloar i to nekih 100 m.
Silazimo do snježne krpe u kuloaru. Provjeravamo užad i dogovaramo se da idemo ubrzanim korakom, da smanjimo vrijeme koje smo izloženi odronima kamenja. Noć već pada, ali ne koristimo čeone lampe jer smo uvjereni da ćemo brzo preći. Krenuo sam prvi, iza mene Šime, a Adi je posljednji u navezi. Iza sebe čujem naglo proklizavanje, i refleksno desnom rukom uzmem uže, a lijevom duboko zabijem cepin. Šime je prokliznuo i Adijevo i moje uže ga je spasilo. Požurujem ga da se penje, jer stojim na „puškometu“ kamenju. Trčimo po snijegu, kroz potok otopljenog snijega i dolazimo na drugu stranu kuloara, na sigurno. Još pola sata hodanja i stižemo u dom.
- Domaćin: „You want to sleep?“
- Mi: „Yes“
- Domaćin: „You want to eat?“
- Mi: „Yes“
To je bila najslađa večera u životu. I najslađi san.
Ujutro doručak i pakovanje za silazak. Šime skonto šta se desilo, pa čovjek zahvaljuje što smo mu život spasili. Ubjeđujemo ga da to nije ništa golemo i da smo sigurni da bi i on isto uradio za nas.
Gledam u visinomjer i pulsmetar. Brojevi su strašni: 1700 m visinske razlike, 12200 potrošenih kalorija za 16,5 sati. Prosječan puls 136 otkucaja u minuti. Po dolasku kući, saznajem da sam smršao 4 kg.
Pri silasku se mimoilazimo sa planinarima koji kreću na uspon. Osjećam ljubomorne poglede, iste one koje sam ja upućivao prije 2 dana. U 11 sati smo u vozu i za sat vožnje stižemo do auta u Saint Gervais-u. Za pola sata stižemo u kamp: kupanje, ručak, odmor. Navečer u kampu družimo se sa novim prijateljima iz Zagreba i dogovaramo nove zajedničke uspone.
Subota ujutro. Budi me kiša. Sada mi i ne smeta. Spremamo se, pozdravljamo sa ekipom i polazak. Kratka pauza u Chamonix-u radi kupovine suvenira i to je to. Nedjelja rano ujutro, 5:30 stižemo u Jablanicu.
Umjesto zaključka, rekao bih da Mont Blanc nije vrh za podcijeniti. Potrebno se izuzetno fizički spremiti, a bosansko-hercegovačke planine su idealno mjesto za pripremu. Ipak, bez odlično ekipe ne treba ni pomišljati odlazak u Alpe.
Na kraju, želio bih se zahvaliti svima koji su nas podržali.
Sastav ekipe: Nermin i Adi iz Jablanice
Tonči, Denis, Sead i Šime iz Zagreba
