Ovaj „Božji dar“ ili NERA ETVA kako je nazvaše u doba Kelta, bio je povod za jednu od najdužih vožnji koju sam imao priliku voziti do sada, sa dužinom od 132 km i 2820 m uspona.
No krenimo ispočetka. Taman kada sam pomislio kako u bližoj okolici nema više toliko uzbudljivih mjesta za vožnju bicikla, rodila se ideja da vozimo netaknuti dio Neretve (od izvora do ušća u Jablaničko jezero). Ova ambiciozna ideja zahtjevala je dosta planiranja i priprema, ali je nakon „samo“ 20 dana, odluka pala na 29.09.2012.
Na brzinu smo organizovali prevoz, a plan je bio da krenemo sa prevoja Čemerno, spustimo se u Neretvu, pa dokle stignemo.
Rani start nam je omogućio Eso koji nas je u 4:00 povezao iz Mostara, a nakon dužeg puta i ranog doručka na vožnju krećemo u 7:00.Vrlo brzo stižemo do table „Izvor Neretve“ gdje je obavezno slikanje i silazak do manjeg izvora od kojeg nastaje prvo potok, a kasnije (uz pomoć okolnih vrela) i cijela rijeka.
Inače prevoj Čemerno predstavlja pravu vododjelnicu gdje pored Sutjeske i Trebišnjice nastaje i Neretva, i to iz nekoliko izvora koji poniru i ponovo izviru čineći ovu ljepoticu, sa kojom se prvi put susrećemo u naselju Bistrica.Nakon kraće vožnje uz obalu, odmičemo se od rijeke i vozimo se kroz gustu šumu „valovitim“ putem sve do Uloga, gdje se opet susrećemo sa rijekom, koja razigrano poput djeteta preskače preko kamenja.Tu pravimo nešto dužu pauzu i raspitujemo se za moguće prečice do Bjelimića. Međutim, kako su upute lokalnog stanovništva uvijek nesigurne, odlučujemo se za prvobitnu, znatno dužu, varijantu preko Kalinovima i Dindola.
Na svu sreću, cijelim putem postoje izvori vode, tako da je bilo dovoljno sipati po 1 litar.
Uspon, iz doline rijeke Ljute na plato Bjelimića, nam predstavlja prvu ozbiljniju prepreku, dijelom zbog visoke temperature a dijelom i zbog pređenih već skoro 80 km.
Ipak snaga nam se vraća na spustu prema Glavatičevu, gdje ponovo ugledasmo Neretvu, koja sada podsjeća na već stasalu ljepoticu.Dio puta iz Glavatičeva, preko Boračkog jezera, do naselja Borci je svakako bio najteži dio ove ture, ali pošto je još ostalo par sati dnevnog svjetla, odlučili smo da turu završimo u Konjicu, gdje i Neretva simbolično završava svoj put smirujući se u dubinama Jablaničkog jezera.
Na kraju uspona prema Konjicu, srećemo grupu biciklista iz Sarajeva koji su vozili turu preko Bjelašnice, pa se zajedno, u sumrak, spuštamo do Konjica, gdje se opraštamo, gledajući našu Neretvu kako polako, kao starica završava svoj burni život u vodama vještačkog jezera.
Turu odvezli Nermin Palić i Đani Rahimić u čast rijeci koja nestaje.
Tekst: Đani Rahimić
Foto: Nermin Palić
