Posljednji septembarski vikend je bio pravi biciklistički jer je na Plješevici kraj Bihaća bila zakazana zadnja ovogodišnja utrka “Škoda XC lige”, u nekim kategorijama odlučujuća utrka za osvajanje šampionata u brdskom biciklizmu. Kako u Bihać i ne idemo baš tako često odlučili smo krenuti dan ranije i malo se provozati ovim prekrasnim krajevima. Ljepota bavljenja brdskim biciklizmom se ogleda i u tome što gotovo u svakom dijelu domovine imamo prijatelje bicikliste, tako da su nas ovaj put ugostili domaćini iz kluba “Grip” iz Bosanskog Petrovca. Iako u okolini imaju planine poput Klekovače ili Osječenice, ideja je bila da posjetimo Nacionalni park “Una”, vozimo uz ovu prekrasnu rijeku i uživo pogledamo svu ljepotu Štrbačkog buka.
S obzirom da smo se za vožnju odlučili dan ranije ekipa je bila malobrojna. Tek Mersad i ja, ali kad je čuo za tu vijest priključio nam se i Gordan iz Travnika. U Petrovcu nas je dočekao Fikret sa dvojicom drugara tako da smo formilani malu ali kompaktnu grupu od šest vozača. Prednost male grupe je što se lako dogovori na licu mjesta i što, kao u slučaju kakvu smo imali sada kad su učesnici kondiciono izjednačeni, vrlo brzo prelazi velike udaljenosti. Nema previše zastajkivanja, sačekivanja, fotografisanja….
Startali smo iz mjesta Vrtoče, asfaltnim putem nekih dvadesetak kilometara do ulaza u nacionalni park na mjestu Gorjenovac. Blagi uspon, potom isto takav spust taman su dobro došli za zagrijavanje a jurcanje asfaltom je ponovo izazvalo onaj žar u očima na pomisao kako bi lijepo bilo nabaviti i kakav cestovni bicikl pa nekad potegnuti stotinjak kilometara ravnicom uz onaj vjetar u kosi.
Skretanje na makadamski put je donijelo prvo ugodno iznenađenje današnjeg dana. Veoma lijepa brvnara ispred rampe i propisno odjeven čuvar po svemu liče na nacionalne parkove u drugim europskim državama. Kartu od 5 KM smo platili sa zadovoljstvom, da potaknemo i na taj način zaštitu ovog prekrasnog područja.
A onda slijedi vožnja vijugavom makadamskom cestom, bez rupa i vododerina, pa napredujemo prilično brzo. Na jednom mjestu stoji putokaz za Štrbački buk kamo smo se zaputili, ali i desno ka nekom vidikovcu. Začas odlučujemo da skrenemo s trase malo istražimo i vidimo šta se to krije iza guste šume. Koji kilometar manje više na turi koja će na kraju zavrišti sa sedamdesetak pređenih kilometara, ne igra ulogu.
Skretanje je bilo pun pogodak. Šuma kakva se rijetko sreće, visoka, gusta, prošarana brojnim biljnim vrstama, puna jutarnje izmaglice koja se polako diže propuštajući prvim zrakama sunca da se probiju do paprati na zemlji. Scena kao iz priča. Na jednom mjestu visi puzavica, prava pravcata lijana iz džungle, pa se poput djece pentramo uz drvo. Spust jeste bio malo blatnjav ali koga briga, došli smo da uživamo.
Do Štrbačkog buka je vožnja je tekla u sjajnoj atmosferi. S jedne strane lijepa priroda, s druge dobro društvo, petrovčani s kojima se uvijek nalazila tema za razgovor, ali i šalu poput onih o vukovima i medama na putu. Naime, u nacionalnom parku su postavljeni znakovi koji upozoravaju na mogućnost pojave vukova ili medvjeda na putu kojim se krećemo. Nije ih bilo, osim jedne pregažene lisice nakon što smo napustili nacionalni park, tamo ka Kulen vakufu.
Međutim, prije toga, došli smo do glavne atrakcije naše vožnje. Štrbački buk je mjesto neponovljivo koje zbilja vrijedi vidjeti. Sva ta sila vode se sa visine od 24 metra uz huku i prštanje kapljica na sve strane. I onda zeleno-modra boja une na mjestama gdje dubinu niko i ne provjerava, ili svijetlozelena na hukovima gdje se uz kovitlanje i pjenu probija između kamenih gromada. Imali smo sreću da su baš u tom trenutku naišla dva čamca raftera pa smo svjedočili spuštanju niz slap. Tačnije, bacanju čamca a onda skoku skipera u zapjenušanu vodu. Kroz šalu smo pokušali utvrditi ko je luđi: mi koji se preko korijenja i kamenja nekad spuštamo biciklima nizbrdo kada i divokoze razmišljaju kako načiniti sljedeći korak, ili rafteri kad čamcem prelaze preko tih kaskada i bukova propadajući u vodu koja se pjenuša.
Nakon kratkog objeda krenuli smo uzvodno uz Unu koja je tu nešto mirnija, pa je bila modra ili zelena, ovisno o igri svjetlosti u datom trenutku. No, bez obzira na boju, ova moćna rijeka je pitka na gotovo 70% svog toga. To je moguće zahvaljujući sedri preko koje prelazi i filtrira sve one nečistoće koje čovjek, ipak, svojom nepažnjom baci u nju.
Na trenutak smo je napustili da bi se opet s Unom sreli u Kulen Vakufu, malom mjestašcetu zaboravljenom od svih. Tu smo ručali fenomenalno, počastili se pastrmkom za svega 70 KM. Šest ljudi u Sarajevu kad popije po dva soka ili piva toliko plati. Svašta. Doduše, vrata što izlaze na terasu restorana nemaju ni brave ni baglama, ali koga briga kad je riba tako ukusna.
Za kraj, slijedio je podugačak uspon makadamskim putem, ali momci iz Bosanskog Petrovca su zbilja sjajni. Grabe uzbrdo kao da su tek sjeli na bicikle. Vidi se da puno voze, da su utrenirani. Spominju nam i druge atraktivne lokacije, dogovaramo obavezno susrete u većem broju iduće godine i posjetu Klekovači koju mjerkamo kroz zrake zalazećeg sunca dok hvatamo posljednje kilometre do mjesta odakle smo započeli ovaj divni dan. Krajolik prekiva magla, što je prvi pravi ozbiljan znak da je ljeto otišlo i da dolazi jesen. Sutradan je utrka, to će tek biti pravi događaj prepun adrenalina, blata, kiše i znoja. Tako ćemo upotpuniti posljednji septembarski biciklistički vikend.
Tekst i foto: Emir Vučijak
