Dva dana i dvije noći nebo je plakalo, usred ljeta i vrućine kiša kao u novembru, i jedino razumno objašnjenje ovoj pojavi kako smo jednoglasno zaključili je: “kiša pada zato što je projekat Biking and Heritage for Bosnia and Herzegovina došao do svog kraja, što je ovaj vikend održana posljednja tura i posjećena posljednja nekropola stećaka”. Dan ranije mediji su objavili vijest da je UNESCO i zvanično na listu svjetske baštine uvrstio dvadeset nekropola stećaka iz Bosne i Hercegovine. Ponosno smo konstatovali da smo možda među prvima koji su obišli svih dvadeset.
Nedjeljno jutro, sat prije polaska dobivam sms poruku: “Vozimo li turu danas?”. Na sreću nisam je ni vidio, a i da jesam samo bih ignorisao jer, zar postoji kiša koja može osujetiti druženje koje traje, evo, već godinu i po ili kako bismo biciklističkim rječnikom kazali – dvije biciklističke sezone. Do Goražda nas je pratio pljusak i magla kao da je jesen uveliko odmakla. Ali kako to obično biva, pošto hrabre i sreća prati, nakon kafice s ljubaznim domaćinima u Goraždu i kiša je prestala, razvedrilo se i tura je mogla krenuti.
Vožnja je bila neki će reći lagana, neki teška. Naime ono što u teoriji izgleda jednostavno nije uvijek isto i u praksi, pa prvih desetak kilometara uz Drinu, za koje smo očekivali da bude lagano zagrijavanje, zbog talasastog terena bilo je čak i zahtjevno. A onda, kad smo ostavili ovu prekrasnu rijeku što hiljadama godina čini prirodnu granicu između dvije države i zaputili se u brda, krajolik je postajao još i ljepši.
Na svakom koraku hair česma, vode u izobilju, trava zelena kao da je april, a vegetacija buja. Svako malo divimo se ponekoj lijepo uređenoj okućnici jer ovdje ljudi zaista umiju srediti travnjake i cvijetnjake oko kuća. Usput se družimo s djecom na nekakvim biciklima bez kočnica i divimo njihovoj vještini. Ne pada teško ni uspon koji je konstantan, zato što nije prevelik nagib, ali tridesetak kilometara do stećaka je ipak za respekt. Naravno, svi učesnici su to odvozili s osmijehom, usput prepričavajući dogodovštine s nekih prošlih tura.
Po dolasku na nekropolu imali smo i doček: stado ovaca koje je paslo u neposrednoj blizini čuvali su ljuti psi ovčari, ali već znamo da im se ne treba previše približavati pa smo zasjeli onako u hladovini među stečcima da poslušamo predavanje koje nam je održao jedan od domaćina, Alija Lapo, pasionirani zaljubljenik povijesti i stećaka. Predavanje je bilo prilično zanimljivo a prisjetili smo se i detalja s nekih prošlih nekropola. Vazio bi nama Alija do kasno u noć ali je imao svadbu u 17,00 sati i iskreno se nadamo da je stigao na vrijeme obući odijelo.
A mi smo krenuli nazad, svjesni da je jednom lijepom druženju došao kraj, da svaki projekat jednom dođe do cilja. Ovaj se pokazao izuzetno uspješan i sve ono čega smo se pribojavali u početku, od kiše i hladnoće do opasnosti koje odlazak u prirodu s velikom grupom nosi, zaboravili smo a ostala su samo lijepa sjećanja i nova prijateljstva. Zahvaljujemo se od srca Američkoj ambasadi u BiH koja je prepoznala vrijednosti ove vrste druženja mladih ljudi i vjerujemo da je ovo tek prvi u nizu sličnih projekata koji šalju pozitivne vibracije.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
