Vikend ture po Dalmaciji već su prerasle u tradiciju. Krenulo je “davne” 2010. kada smo za uskršnji vikend nas četvorica vozili po Mosoru, prošle godine se sezona zatvarala na Pelješcu, a ove godine već drugi put smo iskoristili gostoljubivost našeg kolege predsjednika i njegovu vikendicu privremeno pretvorili u bajkerski kamp. Unatoč ograničenjima smještaja i složenosti organizacije, ovaj put smo bili odlučni da na turu pozovemo sve koji su ove godine svojim angažmanom doprinjeli projektima udruženja MTBA. Dugo očekivani petak je stigao, večina je ranije napustila radne obaveze, “logistika” je obezbjeđena i put do Omiša je mogao početi. Predobro raspoloženje u kombiju nije pokvario ni pretres na granici, čak šta više, bila je to samo nova recka u našim spomenarima anegdota. U krevete idemo čim smo došli jer sutra vozimo sa bajkerima BK Timun iz Splita sa kojima smo se uvezali nekoliko dana ranije.
Ujutro se svi nalazimo u Žrnovnici gdje raspoložena ekipa ispija kaficu i zagrijava priču za dan koji predstoji. Upoznajemo se i sa Ljubom, našim domaćinom na turi. Ekipa je opuštena i šarolika, a ono što nas je posebno obradovalo je znatno veći broj bajkera ljepšeg spola. Tu je i “Jim Morrison” sa prastarim biciklom bez ikakve suspenzije i lancem žuto-crvene boje hrđe proizvodi simfoniju neartikulisani limenih zvukova. Ipak, isti taj Jim je odvozio cjelokupnu turu tog dana koja će se kasnije pokazati kao izuzetno zahtjevna.
Vožnja preko planine Perun obilovala je kratkim ali izuzetno zahtjevnim stazama, uglavnom po kamenjaru. Križnim putem penjemo se do kapelice na samom vrhu sa koje se pruža nezaboravan pogled od Biokova na jugu, Brača, Hvara i Korčule, sve do Trogira i Čiova. Zanimljivo nam je bilo sa kapelice gledati kuću u kojoj smo noć prije spavali na samo 800 m udaljenosti, istina vazdušnom linijom:). Od kapelice je slijedio najopasniji i dio koji smo najviše čekali- spust strmom kozjom stazicom serpentinama. Obraz “neustrašive bosanske ekipe” osvjetlao je Haka koji je jedini skoro u cjelosti odvezao ovaj komad spusta čime je zadivio i domaće bajkere. Da se ne bi poremetila kosmička ravnoteža, dan su mu pokvarile gume koje su pucale skoro svaki kilometar (malo pretjerujem 🙂 op.a.).
Unatoč konstantno prelijepom pogledu na more i Split kojem smo se približavali, “spust” nam se nije svidio jer smo na njemu ostvarili dodatnih 300tinjak metara visinskog uspona. Definitivno smo zaključili da ne pričamo istim jezikom kao optimistični domaćini kojima je spust očito počeo još ujutro kad smo krenuli :). Nakon “izohipse” koja nas je pristojno umorila, uslijedio je pravi spust do kamenoloma u Žrnovnici gdje smo pokušali napraviti grupnu fotku. Nažalost, ni širokokutni objektiv nije dovoljan da nas sve dokumentuje. Bilo nas je po slobodnoj procjeni bar 50tak… Nakon kraćeg ručka i druženja sa domaćinima u Žrnovnci, krenuli smo nazad kući dok je nekima odrađena vožnja bila nedovoljna pa su nazad pedalali tih dodatnih 20tak km. Kući je uslijedio dugotrajni roštilj-teferić koji je završio i sitne sate nedelje.
Vremenska prognoza za nedelju je svih 7 dana prije izgledala nepovoljno sa najavom pljuskova, ali smo za svaki slučaj ostavili mogućnost da par sati prije kiše iskoristimo u Splitu vozeći po Marjanu. Jutro je međutim svanulo sunčano, bez vjetra i puno oblaka te nas je natjeralo da se što brže spremimo i krenemo ka Splitu. Domaćin je opet Ljubo, a društvo nam pravi i njegov kolega iz kluba koji nas je provozao stazama koje su napravili na Marjanu. Grupna fotka na vrhu brda podno barjaka, a potom spust u grad, prolazak Rivom i kavica na Prokurativama.
Vec prvim kilometri vožnje nazad kući obilježeni su kišom, podsjetnik koliko smo imali sreće da provedemo odličan vikend. Hvala cijeloj ekipi na odličnom druženju i nadam se bar reprizi ako ne i boljem sljedeći put.
