Svim ljubiteljima biciklizma poznata je činjenica koliko ova aktivnost može zaokupiti čovjeka kao i to da kada počneš da sebi postavljaš nove izazove i ciljeve nikada nećeš doseći granicu i uvijek ćeš htjeti postići više i polaziti u veće i smjelije poduhvate. Upravo se o tome radi kada su u pitanju poduhvati koje smo u zadnje vrijeme organizovali moja djevojka Nizama i ja, oboje ljubitelji avanture, putovanja i uživanja u novim i neobičnim iskustvima. Već duže vrijeme poduzimali smo duže biciklističke ture. U početku su bile desetine kilometara u užoj i široj okolini Sarajeva, zatim više stotina kilometara puta prema jadranskoj obali, da bi u julu ove godine zamislili dugo i egzotično putovanje biciklima jadranskom obalom i to kroz tri države: Italiju, Sloveniju i Hrvatsku.
Najprije smo krenuli automobilom iz Sarajeva, doputovali do Splita i parkirali na uličnom parkingu, preuzevši rizik da ga možda nećemo zateći nakon dvije sedmice kada se vratimo. Ali želja za avanturom bila je veća. Isto veče ukrcali smo se na trajekt Split-Ankona agencije Blue Line kojim smo se vozili cijelu noć, oko 11 sati, uživajući u nepreglednoj pučini, prizoru kada se ni na jednoj strani svijeta ne može nazrijeti kopno. U Ankonu smo stigli u ranim jutarnjim satima i počeli sa pripremama za našu dugu biciklističku avanturu.
Nakon što smo došli sebi, krenuli smo dalje koristeći mnogobrojne biciklističke staze i magistralne puteve koji se protežu italijanskom jadranskom obalom. Dnevno smo prelazili u prosjeku od 80 do 100 kilometara u zavisnosti od toga u kojem gradu bi se zaustavili da prenoćimo i koliko su oni bili udaljeni jedni od drugih. Nismo se žurili, iskoristili smo vrijeme za kupanje, sunčanje i uživanje u prelijepim krajolicima, obilasku gradova i njihovih kulturnih bogatstava. Noćili smo isključivo u kampovima kojima italijanska obala obiluje, kako bi upotpunili ugođaj boravka na otvorenom i neprestanog doticaja s prirodom, što je, u suštini i bio razlog za ovakav izbor, a ne cijena koja se na većini mjesta uopšte ne razlikuje od cijene noćenja u nekom pansionu.
Smještaj je u principu bio dobar, jer moderni kampovi posjetiocima nude sve sadržaje koji su im potrebni. Ljudi koje srećemo su ljubazni, energični i živopisni, kao što bi se od Italijana moglo i očekivati i svi se interesuju za detalje našeg malog poduhvata. Jedina mana im je tvrdoglavo i dosljedno nepoznavanje bilo kojeg drugog jezika osim vlastitog te smo za svo vrijeme boravka imali i dodatni napor da rukama i nogama i uz par nama poznatih riječi objasnimo našim domaćinima šta želimo.
Naše destinacije u ovoj zemlji bile su gradovi Pesaro, Rimini, Ravena, Chiogia, Venecija, Lignano, Monfalcone i Trst. Naravno, kao što se može i pretpostaviti, najdublji utisak ostavile su ljepote starog grada Venecije sa svojim bezbrojnim kanalima, srednjovjekovnim i renesansnim palačama i ljupkim gondolama. Venecija je grad ljubavi i u njemu sam, na prelijepom starom mostu ljubavi priredio jedan romantični doživljaj, zaprosio sam svoju djevojku koja nije ni slutila da sam i to ubacio u svoj pažljivo razrađen plan putovanja, koji smo inače zajedno osmislili i sprovodili. Rekla je “da” i ništa nije stajalo na putu da ova avantura postane jedna od najnezaboravnijih trenutaka u našem životu.
Nakon Venecije stižemo u Trst, koji je, ko zna iz kojeg razloga, jedini grad na italijanskoj obali na koji smo naišli a da oskudijeva kampovima, te smo samo u njemu potražili prenoćište u pansionu. (Možda Trst i dalje želi zadržati tradiciju švercerskog grada iz vremena bivše Jugoslavije kada smo svi hitili do njega da kupimo nove cipele i još nije razvio svijest o potrebama turista).
Nakon prelaska italijansko-slovenačke granice brzo prelazimo ovaj kratki pojas teritorije Slovenije i stižemo u Rijeku, prvi grad na hrvatskoj obali u koji stižemo našim dvotočkašima. Odatle se zapućujemo prema Crikvenici, Senju i stižemo u Priznu iz koje ćemo po drugi put koristiti ugodnosti putovanja trajektom da bi stigli na ostrvo Pag čiji obilazak nismo htjeli propustiti. Na Pagu putujemo prema Novalji a zatim i do istoimenog gradića Paga da bismo se poslije opet prebacili nazad na dalmatinsku obalu stigavši u Zadar.
Tura se nastavlja, slijedeće destinacije su: Biograd na Moru, Primošten, Vodice, Šibenik, Trogir i na kraju grad iz kojeg smo krenuli, stari dobri Split i u njemu parking gdje nas je čekao naš automobil koji je, izuzevši naslage prašine na njemu, izgledao kao da smo ga juče ostavili, a ne prije pune dvije sedmice u kojima smo prešli punih 1122 kilometara izmjerenih na kilometar-satovima naših bicikala.
Nakon pakovanja vraćamo se autom kući za Sarajevo, dok su nam pred očima prolijetale slike brojnih predjela koje smo imali priliku vidjeti, a utisci su se gomilali i još uvijek nisu sređeni, te se svaki put kada pogledamo neku od više stotina fotografija koje smo napravili na putovanju javi neko novo sjećanje.
Biciklizam je kao zaraza, ljubavi prema njemu se teško možeš otarasiti, i sigurni smo da, ukoliko nas zdravlje posluži, ovo neće ostati najegzotičnija i najsmjelija tura koju smo napravili, ali svakako će ostati jedna od najljepših.
Tekst i foto: Sanjin Jahić
[wzslider]
