Možda je naslov ove priče malo neobičan jer Zelengoru posjećujemo biciklima već drugu deceniju i davno smo je otkrili pa sad samo uživamo u njenim ljepotama, ali kako je riječ o projektu „BIKE4LIFE 387“ čiji je osnovni zadatak onima koji tek ulaze u svijet brdskog biciklizma omogućiti da se pokrenu – može se reći da je Zelengora bila pun pogodak i pravo otkriće. Iako oprezno najavljena prva ozbiljnija mtb tura pobudila je veliki interes pa se okupila grupa od preko 40 biciklista. Među njima i oni kojima je Vrelo Bosne do sada bio najveći domet.
I kako to biva, iako su se mnogi po prvi put tek sreli, začas su pale prve šale, priča, razmjena iskustava… a sve onako u laganoj vožnji. Krenuli smo iz sela Jelašca gdje makadamski put vodi kroz prekrasnu borovu šumu i blago se penje. Idealno za zagrijavanje. Velika grupa se, naravno, uvijek razvuče pa su oni napredniji požurili dok su ostali malo po malo pristizali. Korisno se pokazalo bilježenje crvenih strelica na raskrsnicama tako da su svi sa sigurnošću grabili pravim putem.
Bilo je tu i uspona, da ne bude zabune, jer teren je talasast. I sa svakim novim metrima Zelengora je nudila nešto novo: prekrasne livade, miris šume, pogled na okolne vrhunce… Bilo je tu i spusta i adrenalina koji neki do sada nisu ni osjetili. Na sreću, sve je proteklo bez ikakvih problema. Bilo je i znoja, i truda ali koga briga kad je sve u dobrom društvu, na suncu i uz vjetrić koji ugodno pirka.
A onda nešto najljepše što biciklist može doživjeti. Odjednom se šuma rastvorila, ukazale su se cvijećem posute livade, i ono zbog čega smo došli: dva jezera kao dva gorska oka. Prvo smo posjetili Jugovo jezero na 1550 metara nadmorske visine. To je vještačko jezero nastalo gradnjom brane koju je sredinom prošlog vijeka podigao tadašnji lovočuvar Nacionalnog parka „Sutjeska“, Jusuf Jugo. Kažu da mu je i Tito dolazio u posjetu. U nekim kartama se naziva i Borilovačko jezero. No, kako god ga zvali voda u njemu je savršena i naravno kupanje nakon pređenih 23 kilometra prašnjavim makadamom je pravi raj koji se ne može opisati riječima. Naprosto, to treba doživjeti.
Nedaleko odatle se nalazi i Orlovačko jezero, možda čak oku i ljepše ali tu se nismo kupali jer je dan već odmicao. Zelena voda ovdje pravi kontrast s kristalno čistim nebom, pa čovjek izgubi pojam o vremenu. Ipak, povratak nazad je neizbježan i krećemo ponovo na našim dvotočkašima. Na moje iznenađenje, ono što obično biva kad se i u povratku treba penjati uzbrdo kod ove grupe je izostalo: pitanja „koliko još ima do kraja“, „kad će kraj uzbrdici“ i slično niko nije ni pomišljao postavljati. Bravo za sve, naročito one kojima je ovo prvi pravi odlazak biciklom u planinu.
„BIKE4LIFE 387“ je ovim pokazao osnovnu zamisao: družimo se, posjećujemo nedirnutu prirodu, otkrivamo ljepote Bosne i Hercegovine… Vidimo se na idućoj turi.
Emir Vučijak
