Perun

Između Vareša i Bobovca smještena je planina Perun. Rijetko spominjana u biciklističkim krugovima, ni po čemu posebno značajna, a ipak – prelijepa. Samo ime svjedoči o vjerovanjima naših davnih predaka, Slavena. Perun je, naime, bio slavenski bog groma, plodnosti i kiše. Među brojnim bogovima u koje su Slaveni vjerovali, Perunu je zapala čast da bude vrhovno božansko biće. Koliko sad to ima veze sa planinom nismo istraživali, ali u nekim napisima se Perun (pa i istoimeni potok koji se spušta niz planinu) slovi kao kultno mjesto naših slavenskih predaka. Na to nas podsjeća i selo smješteno u njegovoj blizini – Slavin ili Slavini, kako ga nazivaju.

E, baš taj i takav Perun je bio naša destinacija za jednu kratku vožnjicu, želju da se malo razgibamo pred finalnu utakmicu svjetskog šampionata u fudbalu. Uspon na nekih 1400 metara nadmorske visine i 16-tak kilometara šumskih stazica nam se učinio prekratak pa smo, umjesto iz Vareša, krenuli iz Breze. To je bio pravi pogodak jer je tako tura narasla na pristojnih 55 kilometara, a opet, okončana je u rano poslijepodne.

Prvi uspon kroz sela u okolici Breze

Istina, od Breze do Karasovine, vrha na Perunu koji je bio naš cilj, može se doći makadamskim putem preko Striježeva, no, zahvaljujući ljubaznosti osoblja iz MAK-a i ustupljenim kartama minskih polja iz kojih smo saznali da je jedan dio označen kao rizično područje, ipak smo odabrali vožnju asfaltnom cestom od Breze do Vareša. Zgodan način da isprobamo i cestovnu varijantu treninga, tehnike vožnje tik jedan iza drugog koristeći probijeni zrak onog ispred, ili, jednostavno, da se u tih petnaestak kilometara malo zagrijemo.

Cijelo vrijeme pogled prema okolnim vrhovima sezao je preko cvjetnih livada

U Varešu kafica u lokalnom kafiću, a onda uspon. Ispočetka prilično velikog nagiba, poslije nešto blaži, mjestimice po krupnom kamenju ali većim dijelom po zemlji ili travnatim proplancima do Karasovine. E, sad, neki ovaj toponim nazivaju ovako, drugi Karsaovina ili Karahasanovina. Kako koja karta tako i drugo ime. Priča kaže da je ime nastalo po nekom crnom Hasanu iz Turskog doba koji je bio veliki gazda. Danas su marljivi članovi PSD “Perun” iz Vareša ovdje postavili kameno obilježje ali i uredili kutak sa drvenim klupama i roštiljem. Dovoljno je samo doći i uživati. Naravno, tu je i podsjetnik na osnove ponašanja, ali ovdje ionako dolaze istinski ljubitelji prirode, pa je gotovo nemoguće pronaći smeće.

Šuma prepuna uskih atraktivnih stazica došla je kao najbolja nagrada nakon uspona

A onda je uslijedio spust. Od Karasovine do Vareša vodi bezbroj uskih planinskih stazica kroz gustu borovu šumu. Isprva prilično strme i uske, ali kasnije nešto blaže, biciklističkim žargonom zvane single-trackovi, zbilja su prava poslastica za ljubitelje brdskog biciklizma. Uživanje bez premca možemo zahvaliti i činjenici da nije bilo kiše zadnjih dana, inače je cijela ova planina okovana blatom.

Zaleđeni osmjesi na licima tokom cijelog spusta prema Varešu

Dolazak u Vareš, tik pred napuštenu visoku peć je bio pomalo tužan. Napušteni pogoni iz doba socijalizma, kuće, zgrade, davno polupana rasvjeta – sve je podsjećalo na avetinjske gradove sa Divljeg zapada koji bi ostajali bez ljudi kada bi usahnuo izvor zlata. Dobro, ovdje se topilo željezo a ne zlato, ali od toga je živjelo 5.000 zaposlenih. Na pitanje kako se živi danas, lokalni mještanin odgovara: “A, teško. Neki su se uspjeli snaći, ali većina ne.”.

Puste ulice Vareša, nekadašnjeg ponosa metalurgije u BiH

Pravo da kažemo u gradu gdje je vrijeme stalo izgleda nestvarno da se neko može “snaći” mjereno kriterijima užurbane gradske vreve, ali pomalo zavidimo ljudima iz Vareša ili Breze na onom tihom miru u kojem uživaše tog nedjeljnog popodneva. A možda i oni čekaju finalnu utakmicu fudbalskog šampionata. Nama je bilo svejedno ko će pobijediti, mi smo već dovoljno uživali u ljepotama Peruna.