Podveležje, Merdžan-glava

Prošlo je više od mjesec dana od posljednjeg ozbiljnijeg pedalanja, ako se izuzmu sporadične kratke ture u okolini Sarajeva ako su to dopuštale vremenske prilike. Red je bio da malo “protegnemo točkove” do Hercegovine – Kalifornije. Statističi je temparatura u Mostaru nekoliko stepeni viša u odnosu na temparaturu u Sarajevu, ali ipak, činjenica da je u Sarajevu noć prije bilo oko 10-ak minusa nije se nikako dalo izračunati neku pozitivnu vrijednost koja bi nas mogla dočekati u Mostaru ili još manje vjerovatno – na Podveležju.

Dvije su varijante bile u igri. Jedna od prije nekoliko mjeseci kada smo jednostavno prespavali i zakasnili da vozimo i druga koja je isplanirana nekoliko noći prije vožnje. Kratka i lagana tura za zimske dane je podrazumijevala polazak iz Mostara u “razumno vrijeme”, oko 9-10 sati ujutro, uspon asfaltnim putem na Podveležje dobro poznatim serpentinama i spust makadamskim putem prema tvrđavu Burg iznad mostarskog naselja Opine. Više puta smo posmatrali puteve koji su vidljivi na raznim kartama ovog dijela Podveležja , ali se nismo usudili voziti zbog straha od mina. Međutim, iz provjerenih izvora sam dobio informaciju da su putevi koji se mogu vidjeti na satelitskim fotografijama i koji vode iz Opina do Merdžan-glave, kote na Podveležju na kojoj se nalazi porušena tvrđava, bezbjedni i da se njima ljudi koriste s vremena na vrijeme. Treba se držati puta i opasnosti nema. Plan je skovan, polazak ranom zorom uz nadu da će nedelja biti toplija od subote…

Pogled a Mostar sa prvog vidikovca prema Fortici; Brasina, vrh Veleži

Tako je i bilo. U Sarajevu “8 u minusu”, u Mostaru nešto malo “u plusu”. Bilo je 10 sati kada smo krenuli uz serpentine Fortice prema Podveležju, na nebu jedva par oblačića, obećavajuće, zaista. Eh, da ne bude sve po planu i nažim željama, vrijeme je odlučilo da se malo poigra sa nama. Na dijelovima uspona na kojima smo vozili prema jugu sunce je pržilo za to doba godine, da bi nas na dijelovima puta na kojima smo vozili prema
Sjeveru vjetar ledio! Jedno pa drugo, toplo-hladno, ove su nas promjene natjerale da se što prije popenjemo na plato Podveležja.

“Zubato sunce”; vožnja predjelima Podveleškog platoa

Jedino su pogledi prema snijegom pokrivenim vrhovima Prenja i Čabulje “vadili situaciju”. Ne znam zašto, iako prilično dobrio podnosim zimu, ovaj put sam se smrznuo na usponu.Doslovno. Nadao sam se da će biti malo toplije kada izađemo iz kanjona, da će nas Velež nekako zakloniti od hladnog sjeverca, ali ništa… Prvo zidano sklonište na koje smo naišli je bilo naše! Oblačenje još jednog sloja odjeće protiv vjetra je možda trebalo uradtiti malo prije, ali i ovako je bilo dobro.

Sreća pa smo brzo stigli do Merdžan-glave gdje smo skrenuli desno sa asfaltnog puta. Makadamski put na koji smo skrenuli vodi južno, prema spomenutoj tvrđavi. Obzriom da smo morali porći kroz nekoliko ograđenih imanja, nadamo se da nam domaćini nisu zamjerili što smo biciklima prošli preko njihovih travnatih livada koje izgledaju kao da su odnekud izrezane i zalijepljene na kamenu podlogu Podveležja!

Prelijep pogled sa svih strana: na jednoj Velež prekriven snijegom, na drugoj dolina Neretve

Makadamski put kojim smo išli nije pretjerano grub i ni blizu onoga koji vodi na vrh Brasina. Iznenadili smo se koliko makadamskih puteva ima na Podveležju i svi su u upotrebi što se dalo zaključiti po tragovima automobilskih guma u sitnom makadamu. I onda dolazi tabla koja nas je podsjetila da smo u BiH: opasnost od mina. Svjestan te poruke, prestao sam tražiti neku kozju stazicu kojom bi se moglo “malo zavrnuti”. Ovaj natpis nas je definitivno usmjerio: nema ni najmanjeg skretanja sa puta. Nastavili smo glavnim makadamskim putem nastojeći ne razmišljati o glupostima koje su ostale iza rata. Jedna kratka pauza i hladan tuš: blejanje ovaca odnekud je dopiralo do naših ušiju! Pedesetak metara niže od mjesta na kojem smo pauzirali nalazilo se čitavo stado ovaca, naravno pored puta! Čoban je regularno i bez straha prelazio sa kamena na kamen u teritoriji za koju smo rekli da nećemo kročiti!Nastavili smo sa upitnicima iznad glava i do Mostara smo naišli na nekoliko takvih situacija. Za ove ljude i ovce mina k'o da i nema!

Spust prema Mostaru došao je kao nagrada za svu pretpljenu hladnoću

Makadamski spust prema Mostaru smo gustiranli jer bi inačeprebrzo prošlo. Drugu pauzu smo napravili na početku serpentina starog austrougarskog puta koji spaja tvrđave na podveležju. Nakon par fotografija bili smo spremni za skidanje jednog sloja odjeće jer vjetra više nije bilo, spuštali smo se prema jugu, temparatura je bila oko 5 stepeni. Ljepota! I onda mi je kroz glavu prolazila pjesma Zostera “Hercegovina – Kalifornija”.

Serpentine kojima smo se spuštali se mogu uočiti sa magistralnog puta – zaobilaznice Mostara, ali iz naše perspektive kada bismo pogledali prema gore bile su nevidljive, skrivene u hercegovački krš. Samo je ponegdje slagani kameni zid odavao okuke. Makadamski spust sa pogledom na Mostaru u Januaru! Fantastično.

Stari makadamski put koji je izgradila još Austro-Ugarska još uvijek služi svrsi; Mostar iz druge perspektive

Austrougari su napravili sistem kamenih podzida kako bi sanirali klizište koje je vidljivo pred kraj spusta, međutim, nekome je trebao pokoji kamen za baštu pa je većina kamenih podzida uništena i na tim djelovima se može naći par stijena na putu, ništa pretjerano strašno. “Krezavi” zidovi od slaganog kamena, najlonske kese i stako su nam dali znak da se bližimo gradu. Kako smiješno zvuči najava ulaska u civilizaciju! Zatim katastrofa lokalnog karaktera i mentaliteta: na mjestima gdje se vadio pijesak su gomile smeća i otpada svih vrsta! Ima tu i gume i stakla, plastike i konzervi… Djeca naselja su čak sebi ogradili fudbalski teren automobilskom gumama! Jedva sam čeako da prođemo kroz ovo naselje jer sam spominjao mještane u jako negativnom kontekstu.

Surova reala: na opasnost od mina se rijetki osvrću, a smeće je postalo sinonim za civilizaciju

Dvadeset i sedmi kilometar ture nas je dočekao na uključenju na magistralu, blizu romskog naselja koje je također bilo ukrašeno PVC otpadom. Desetak minuta vožnje gradom nas je dijelio od polazne tačke u blizini željezničke stanice. Zadovoljni što smo “ipak negdje vozili” u januaru smo krenuli prema Sarajevu. Onda magistrala, pa minus poslije Ivana…

Tekst: Ozrenko Mahmutović
Foto: Nermina Hadžibajrić i Ozrenko Mahmutović