Kada je u 16. vijeku osuđen na kućni pritvor od strane inkvizicije čuveni fizičar i astronom Galileo Galilej bio na izdisaju, njegove posljednje riječi su bile „Ipak se okreće!“. Nesretni Galileo je na svom koncu i dalje tvrdio kako da Zemlja nije ravna ploča već je prilično okrugla, u stalnoj rotaciji i pokretu, čineći tako mogućim život na njoj. Okreće i točak: voza, automobila ili bicikla, svejedno, čineći za neke ljude nešto više od svakodnevnog života – pokret, otkrivanje novih prostranstava, upoznavanje novih ljudi, jednom riječju avanturu.
Jedan voz, jedan automobil i jedan bicikl su, tako, zaslužni za nezaboravan vikend koji ćemo svakako ponoviti, vjerovatno sa širim krugom ljubitelja biciklizma. Naime, već nekoliko mjeseci se dogovaram sa predstavnicima firme PORSCHE BiH, zastupnikom marki Škoda, Vw i Audi u našoj zemlji za biciklističku turu trasom stare pruge kojom je nekad vozio Ćiro. Destinacija nije slučajno odabrana jer je Alex, glavni čovjek Porschea BiH austrijanac, a kao bivši triatlonac naravno da mu je bicikl drugo prevozno sredstvo pored automobila. (Inace, po Sarajevu vozi električni VW !UP, što me prilično iznenadilo). Na turi su nam se priključili i odgovorni iz Škode, inače planinari ali odnedavno i biciklisti, što ne iznenađuje jer je Škoda već godinama glavni pokrovitelj utrke „Tour de France“ a naravno i u BiH je učinila mnogo za razvoj ovog sporta kroz „Škoda XC ligu“ koju je zdušno podržala.
Iako je Ćiro kretao iz Čapljine i vijugao sve do Dubrovačkog zaleđa mi smo odabrali dionicu od Zavale do Trebinja, onaj dio naše države koji mnogi od nas gotovo i ne poznaju te je utoliko zanimljivije bilo proći ga najboljim mogućim načinom – biciklom. Zavala je inače mjesto iza Stoca i Ljubinja, nedaleko od Ravnog i prilično važna strateška tačka gledano iz vojnog ugla, jer se zauzimanjem nje odsijeca Dubrovnik, pa stoga ne iznenađuje što je zapravo ovdje i počeo nesretni rat u BiH napadom na obližnje mjesto Ravno. No, nas ratovi ne zanimaju već upravo suprotno: druženje i suživot, pa smo rado prihvatili „piće dobrodošlice“ u gostionici „Zavala“ koje nam je ponudio ljubazni domaćin Teo.
Ali, umjesto da nakon jednog pića odemo na spavanje, govorljivi Teo, čovjek-enciklopedija, držao nas je budnim do iza ponoći. Zanimalo nas je, naime, šta se to sve nudi gostu namjerniku koji odsjedne ovdje jer dolazeći starinskim vijugavim putem ima osjećaj da je stigao na kraj svijeta. Nakon onoga što smo čuli od Tea zaključili smo jednoglasno: ovdje vrijedi ponovo doći na „antistres terapiju“. Jer, gostionica je zapravo nekad bila željeznička stanica, izgrađena davne 1903. godine. Ambijent je nestvaran: toliko ukusno namješten pa i moderan prostor ali sa mnogo toliko topline i daha prošlosti u svakom kutku. Ima svega četiri apartmana, ali u njima smo se osjećali kao da smo u najljepšem centru u Alpama. Da je Austrougarska bila itekako napredna država a njeni carevi ljudi s vizijom govori nekoliko detalja. Pruga je imala zadatak da poveže Jadransko more sa Bečom, što je mora se priznati kolosalan poduhvat. Ali fascinantna je činjenica da je putnik u Zavali, recimo, mogao kupiti kartu do Beča. Nismo sigurni da li je danas, u doba interneta, nešto takvo moguće.
No, nije pruga jedino što vrijedi vidjeti u Zavali. Tu je svakako najveća atrakcija spilja Vjetrenica koju obavezno treba posjetiti. Fascinantni su pećinski ukrasi i spoznaja koju steknete o životu koji se nekad odvijao u toj tami, zatim njena veličina ili podatak da je ovdje pronađen skelet medvjeda pa čak i pantera. Čovječija ribica i danas obitava u jezercima koja se skupljaju u spilji. Posjeta traje oko sat vremena i ono što valja naglasiti je da je temperatura uvijek 11 stepeni, znači treba toplija odjeća.
Nedaleko od gostionice Zavala nalazi se stari pravoslavni manastir. Po nekim podacima izgrađen u 9. vijeku ali vjerovatnije tek u 14. Kako god, danas tu živi nekoliko monaha onim pravim monaškim životom: potpuno odsječeni od civilizacije, u mjesto silaze rijetko samo u nabavku ili kad treba nešto pomoći stanovništvu. Sretosmo dvojicu kako razvlače nekakav kabl, onako u crnim haljinama i kapama na glavama, i sa onom karakterističnom dugačkom bradom. Kao da su iz nekog drugog vijeka.
Teo nam pripovijeda zgodu kad se otvorila gostionica kako su došli i kao dobri susjedi donijeli bocu rakije prepečenice. Naravno, domaćin je želio da im uzvrati pažnju ponudivši piće. Oni su se nećkali i na kraju pristali zatraživši Coca-Colu. Konobar se malo zbunio, pa ipak donio piće. Ispostavilo se da su oni tek tada prvi put probali ovo piće koje stotinama godina vlada svijetom i da im je njen ukus nepoznat. Danas monasi žive u skladu s lokalnim, pretežno katoličkim stanovništvom onim sporim životom svojstvenim za mala mjesta.
I tako je naš Teo, baš kao kloparanje Ćire, vezivao priče jednu na drugu otkrivši nam da je porijeklom odavde Jasmin Repeša, hrvatski košarkaški stručnjak i selektor reprezentacije. Nedaleko odatle, u Orahovom dolu je rođen i otac Ruđera Boškovića, slavnog fizičara i astronoma koji je, gle čuda, boravivši jednom prilikom u Vatikanu baš u vrijeme kad se ogromna kupola Sikstinske kapele nakrivila prijeteći da padne, a dok su inženjeri mjesecima pokušavali da nađu način kako da je utvrde, sjedio ispod nje tri dana i smislio način da je osigura, spasivši tako ovu čuvenu građevinu od uništenja. Kupola stoji i danas, a priče o Ruđeru Boškoviću, djetetu iz tamo nekakvog Orahovog dola se prenose u ovakvim gostionicama u kojima vrijeme stoji.
No, valjalo je nama sjesti na bicikle. Jutro prekrasno, suncem okupano Popovo polje, nevjerovatan miris trava i ko bi ga znao kakvog sve bilja. Sve zeleno, propupalo, miriše. Trasa pruge ide potpuno ravno, bez ikakvih uzvišenja pa pedale okrećemo lako. Naravno, diveći se prostranim vinogradima i imanjima koja više nisu usitnjena i isparcelisana, već procesom komasacije okrupnjena i dovedena u red. Popovo polje je nevjerovatno plodno i što je važnije, kako nema industrije, zemlja je potpuno sačuvana od pesticida. Ne iznenađuje stoga, da se ovdje pojavio neki čileanac koji je investirao u plantažu trešanja. Trešnje daju plodove veličine breskve, a čileanac ih šleperima izvosi u Englesku. Naravno, zastajemo i kraj usputnih željezničkih stanica koje, iako razrušene i napuštene, ipak nude putniku namjerniku dah prošlosti. Bilo bi lijepo i njih restaurirati, tako bi ova trasa bila još zanimljivija.
Na kraju stižemo u Trebinje. Grad kroz koji obično svi samo prolaze na putu za more. Ali mi smo tu da prenoćimo, prošetamo starim gradom koji je mora se priznati vrlo lijepo uređen, i popijemo kaficu u kafiću „Azar“ što ga drži Igor, naš prijatelj planinar i zaljubljenik u prirodu. Divili smo se i Arslanagića mostu, tom prekrasnom zdanju na bistroj i zelenoj Trebišnjici, a posjetili i džamiju u samom srcu stare čaršije. Nažalost, bila je zatvorena u vrijeme jacije pa molitvu nismo mogli obaviti, ali ugodno nas je iznenadilo što je džamija potpuno obnovljena, bez znakova devastacije pa čak ni grafita po zidovima.
Drugi dan „Porsche“ avanture nije bio na točkovima, ali jeste na planini. Nedaleko od Trebina stoji monument, da tako kažemo „planinčuga“ – Orjen, dug i širok po 20 kilometara na sve strane i visok 1894 metra. Odavno već želimo da se popnemo na njega i evo prilike da prohodamo s Igorom i članovima planinarskog društva „Vučji zub“. Divna ekipa, mnogi voze i brdski bicikl pa smo začas našli zajedničke teme. Planina zbližava ljude i već do prvog odmorišta toliko je toga ispričano kao da se poznajemo godinama. Igor nam je toliko toga zanimljivog iznosio usput da smo, umjesto uspona na sam vrh Orjena Zubački Kabao, što zbog zanimljivog sagovornika što zbog ogromnih količina snijega, za nas iznenađujućih, krenuli za Igorom na 60 metara niži vrh Vučji zub. Ispostavilo se da je to odličan potez jer se na prvobitno planirani vrh navukla magla a mi smo bili obasjani suncem i uživali u pogledu na monumentalne grebene Orjena. Nažalost, zbog oblaka nismo vidjeli more koje se odavde, za sunčanih dana, sasvim jasno vidi.
Na kraju povratak škodinim novim modelom „Karoq“. Pomišljao sam da će biti naporno voziti se s tog gotovo najudaljenijeg dijela BiH do Sarajeva onim dosadnim uskim i drmusavim putevima, ali ispostavilo se da je „Karoq“ itekako udoban. Pravi terenac za modernog čovjeka, lako upija neravnine na putu, kao od šale siđe na makadam, a iznutra nudi obilje senzora i svih pomagala koje putniku život čine udobnijim. Za modernog čovjeka koji pet dana u sedmici radi a vikend želi provesti u prirodi gotovo da nema bolje opcije, pa su mi se na povratku kući miješale misli: ona sa kalkulisanjem kako isfinansirati jedan ovako moćan automobil i iznenaditi suprugu, i druga, kako ponovo organizovati posjetu jugoistočnoj Hercegovini za širi krug prijatelja biciklista, bilo da su članovi MTBA Teama, grupacije Porsche ili tek obični ljubitelji točka koji se – „ipak okreće“
Tekst i foto: Emir Vucijak
