Opet je Đani smislio rutu kojom bajk nije prošao!
Ovo više nije nova vijest. Ovoga puta, plan je bio da se sa Rujišta krene prema Boračkom jezeru, ali nakon 10-ak kilometara potrebno se odvojiti lijevo na Crnu Goru (nije država, nego dio planine Prenj), zatim spust u Crno polje, niz Boračku Dragu do Boraka, pa Boračko jezero, Glavatičevo. Iza Glavatičeva slijedi uspon od 15 km do sela Kruševljani u podnožju planine Crvanj i onda još 25 km do Rujišta.
Krenimo redom. U 7 sati polazimo sa Rujišta. Na prvom spustu naš dočekuje hladnoća i magla. Već na prvom usponu, možemo da pređemo sa zimske na ljetnu odjeću. Kako uspon odmiče, polako iz magle izlazimo na sunce. Prizor je jedinstven: ispod nas je magla koja je ispunila dolinu Rujišta i izgleda kao more od pamuka. Stajemo, fotografišemo. Još par kilometara i dolazimo do nekropole stećaka gdje slijedi odvajanje lijevo za Crnu Goru.
Prema našim saznanjima, ovim putem još bajk nije prošao. Put je utaban, konstantnog uspona i vodi kroz bukovu šumu. Dok smo planirali rutu, primjetili smo veliki broj šumskih puteva. Naravno, bili smo svjesni problema navigacije u visokoj šumi, bez ikakvog modernog navigacionog uređaja. Za potrebe navigacije, imali smo vlastiti „osjećaj“ i dio rute koji vodi kroz Crnu Goru isprintan na A2 papiru (i to u boji!).
Slobodno mogu reći i u Đanijevo ime da je ovo bio najbolji dio ture. Vozimo, dođemo do raskrsnice, stanemo. Izvadi se karta, i počinje diskusija:
„Gdje ćemo sad?“
„Ja mislim da bi trebali desno, jer vidiš sad smo prošli ovu ovdje lijevu krivinu.“
„Ali na ovoj ovdje krivini smo pojeli, pa je išla ova S-krivina i sad smo ovdje.“
„Ma idemo desno, pa ćemo vidjeti…“
Nakon nekoliko promašaja u slijepim putevima, ispred nas se pojaviše vrhovi Prenja: Osobac, Otiš i Zelena Glava sa desne strane, a masiv Sivadija sa lijeve strane.
Slijedio je 15 km dugi spust niz Boračku Dragu do Boračkog jezera. Prolazimo kroz nedavno izgorjelu šumu i stižemo u selo Borci. Nakratko stajemo kod stećka Lazara Drljače, posljednjeg bogumila. Od Boraka se vozimo asfaltiranim putem.
Na Boračkom jezeru pravimo malo dužu pauzu za jelo. Osvježenje su nam donijele domaće kruške iz Glavatičeva.
Na spustu prema Glavatičevu srećemo ekipu od 5 biciklista iz Sarajeva. Oni voze sa Bjelašnice, preko Visočice do Konjica. U Sarajevo će vozom… Lijepo je bilo vidjeti poznata lica.
Do Glavatičeva idemo kanjonom Neretve koji je u ovo doba godine neobično tih. Neretvu ne uznemiravaju rafteri, tek pokoji ribar pokušava vještačkom mušicom prevariti pastrmke.
U Glavatičevu smo nakratko odmorili. Neposredno prije mosta preko Neretve u Glavatičevu odvajamo se desno na makadamski put. Prolazimo kroz sela, put ide gore-dole. Svjesni da nas čeka najteži dio ture, odmaramo na obali Neretve, na mjestu gdje utiče manji potok.
Pred nama je 15 km uspona sa prosječnim nagibom od 6%. Podloga je izuzetno tvrda i omogućava malo brže pedalanje. Kao jedini problem javlja se vrućina koja se uvukla u šumu i opasno prijeti našim zalihama vode.
Uspon je trajao više nego što smo planirali. U 17 sati popeli smo se na prevoj iznad sela Kruševljani, na obroncima planine Crvanj. Pravimo kraći odmor, jer čeka nas 25 km sa nekoliko manjih uspona, a imamo još 2 sata do potpunog mraka.
Đani je već na izmaku snaga i više nema odvajanja. Vozimo zajedno, pa kad stigli… Nekih 10 km prije cilja, uhvatio nas je mrak. Montiramo čeone baterije i nastavljamo dalje. Čekalo nas je još 6 km spusta i posljednja 4 km uspona. U 20 sati stižemo do automobila. Umorni i zadovoljni.
Odrađena je još jedna tura za pamćenje.
Tehnikalije:
Dužina: 100 km
Visinski uspon: 2520 m
Datum vožnje: 06.10.2012.
Tekst: Nermin Palić
Foto: Đani Rahimić i Nermin Palić
