Nedavno smo u jednom društvu vodili ozbiljan razgovor o tome šta sve donosi bavljenje brdskim biciklizmom, koje su to prednosti i blagodeti bavljenja ovom vrstom aktivnosti. Jedni su spominjali kondiciju i fizičku spremu koja se stiče, drugi isticali zdrav život i dobru krvnu sliku jer se mnogo boravi na planinama, treši nove predjele koje čovjek otkrije, pa onaj pozitivni osjećaj nakon uspješno okočane ture, pa adrenalin… Neko je spomenuo i prijateljstva koja čovjek stiče. I zaista, jedna od najvećih vrijednosti boravka u planini su baš te spone među ljudima koje se tako tijesno isprepliću kad zajedno prođu neke i teške i lijepe trenutke, kad podijele posljednju konzervu ribe ili bocu vode.
Kada vas neko društvo pozove da vozite s njima to zbilja treba cijeniti. Kada vam, kao iskusnom ponude da na neki način povedete grupu i time preuzmete odgovornost, to je još jače. Ali, kada vas ekipa pozove na nešto tako intimno kao što je posve privatna zabava i neka vrsta proslave odlaska u mirovinu jednog od članova, onda zaista morate biti počastvovani.
Zapravo, mirovina je pogrešna riječ jer Zijo, jedan od članova grupe veterana ski kluba “Bjelašnica” i njegov prvi a reklo bi se u razgovorima i po njihovim šalama i doživotni predsjednik kluba, odlaskom u penziju ponajmanje planira mirovati. Zapravo, poput kakvog mladića uvijek je spreman na nove izazove i pokretač nevjerovatnih avantura. Samo dva dana nakon prilično iscrpljujuće ture preko Bjelašnice i Visočice i to rubom kanjona Rakitnice preko Grušča polja sve do Glavatičeva, Zijo je za prijatelje organizovao cijeli vikend-program, a centralni događaj je trebala bitu tura od Delijaša do Goražda. Ali ne bilo kakva tura, već prava avantura. Plan je bio proći “Putem spasa”, stazom koju su hrabri goraždaci tokom opsade grada za vrijeme agresije na BiH donosili hranu.
Moram priznati da mije, kad sam malo bolje proučio topografiju i vidio koliko okomito staza siječe ionako guste izohipse, bilo nevjerovatno da krenemo biciklima, a čak bih dobro razmislio i o planinarenu preko tih nestvarnih petnaest kilometara. Ali, kad Zijo nešto odluči i onako nasmijan izda “komandu” nema druge nego prihvatiti izazov, znajući da ćemo ga sigurno uspješno okončati unatoč svim preprekama.
Grupa je krenula iz Delijaša i prvih desetak kilometara i oko 400 metara visinskog uspona savladala u vedrom raspoloženju, zapravo riječ je bila o zagrijavanju. Na prevoju Grebak kratka pauza i diskusija o predstojećem izazovu. Tu se pokazalo da treba biti razborit, pa su oni koji nisu bili baš utrenirani i u punoj kondiciji ipak odlučili da nastave lakšim putem preko Utikoline, a nas šestorica zaputili smo se u avanturu.
Prvi kilometri su bili divljenje ljepotom prirode, šume i svježine koja vlada i usred ljeta. Čak nam ni malo gubljenje nije palo teško pa nakon konsultacije s jednim dedom odlučismo ipak da se vratimo komadić puta i ne rizikujemo preko nepoznatih livada već uhvatimo dobro markiranu planinarsku stazu. Pronađosmo je, a onda “spektakl”. Prvo sjajan spust i gubitak visine koji jeste lijep i jeste užitak pojuriti biciklom, ali u glavi su mi bile samo one izohipse koje nakon tog propadanja valja savladavati. I zaista, čim smo krenuli uzbrdo krenule su i muke. Nagib terena takav da je vrlo teško i hodati, a kamoli gurati bicikl. Staza zarasla u visoku travu, šiblje i nisko rastinje teško prohodna. Jutarnja rosa tako jaka da se praktično nije digla cijeli dan i već nakon prvih par stotina metara noge su bile potpuno mokre. Ali, moral grupe je bio nevjerovatan. Sve uz osmijeh i napredak metar po metar.
Nakon probijanja kroz tu prvu prepreku ukazao nam se nekakav put kojim se, za divno čudo, mogao i voziti bicikl. Istina kroz visoku paprat, ali ipak točkovi su se okretali pritiskom na pedale. Onda šuma i potok iz kojeg smo se napili hladne vode, pa opet strma livada, sunce i bezbroj vrsta trava. Zapravo, prosto je nevjerovatno koliko je tu čubre, kantariona, ive, majčine dušice i kojekakvih drugih biljki, koliko je raznobojnih cvjetova koji se trude da svojom intenzivnom bojom i još intenzivnijim mirisom privuku pčele radilice. Pogled iza nas takođe je bio veličanstven jer se u daljini sasvim blizu a i pak tako nedostižna, činila Jahorina.
I onda kako to obično i biva na visinama preko 1200 metara počinju borovnice, šumske jagode, maline… Prvo smo halapljivo jeli svježe plavičaste plodove borovnica, a onda birali samo one veće koje su bile goleme kao boba grožđa. Malo dalje, dio livade pod šumskim jagodama. I sve tako redom do Borovca, vrha sa kojeg se jasno vidi cijela regija oko Goražda, a u daljini Maglić. Tu smo imali i poslasticu u vidu nevjerovatnog spusta kroz travu po nagibu kuda je teško i hodati a kamoli voziti bicikl, potom još ljepši pravi ćumski trail do Rude glave i planinarskog doma “Nedim Pilav – Jogi”.
Dom je takav da ga se ne bi postidjeli ni u Alpama. Opremljen modernom kuhinjom i velikom kamin salom nudi smještaj za preko stotinu posjetilaca. U ovom domu je običaj da je čaj tokom cijele godine besplatan. Ali kakav čaj. Onaj koji smo mi pili bio je od trava ubranih prije jedan sat, dakle ne postoji svježiji. Ne postoji ni ukusniji jer je u njemu bilo i ive, i čubre, i još pet nekih vrsta trava a sve spojeno u jedan veličanstven okus.
I za kraj, da ne bude zabune i da se nismo uzalud penjali, ono što biciklisti najviše vole: spust. Nepreglednih 25 kilometara nizbrdo sve do Drine putem koji je izvrsno urađen, makadam koji liči na biciklistički autoput.
Tu noć smo se zabavili i uz harmoniku i gitaru. Ja sam kući stigao dva sata iza ponoći, i zaspao s mirisom trava i nestvarnim bojama onog cvijeća, upisavši još jednan nezaboravan dan s predivnim ljudima. Turu od 70 kilometara od kojih je barem deset bilo guranje bicikla uzbrdo ne želite u životu ponoviti. Ali, definitivno, bilo bi šteta ne doživjeti je.
Zijo, neka ti je sretna “mirovina” i uživaj u njoj dugo na dva točka!
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
