Raduša

“Ne znam kad smo posljednji put bili ovako visoko”, rekoh. “Ne znam kad smo posljednji put stigli do cilja”, bio je Nerminin odgovor dok smo prelazili preko nevidljive izohipse od 1950 mnv., pedesetak metara ispod Idovca, najvišeg vrha planine Raduše. Termometar je pokazivao stepen ili dva iznad nule, ali je vjetar činio da osjećamo kako je mnogo hladnije. Međutim, pogled koji nas je čekao kao i naše oduševljenje osvajanjem još jednog vrha, i to u 11. mjesecu, ne mogu se lako opisati. Trebalo je samo vidjeti kako smo se razletjeli oko najviše tačke nastojeći da zabilježimo što više dragocjenih momenata i pejzaža koji su se pružali na sve strane.
Sve je počelo oko 4 sata prije izgovaranja rečenica s početka teksta. U stvari, i ranije, ali smo na Ramskom jezeru bili nešto malo prije devet sati s namjerom da ovaj put istrajemo u osvajanju Idovca. I da, kao što se može zaključiti iz prethodne rečenice, ovo je drugi pokušaj. Prvi je bio ljetos, ne mogu da se sjetim tačno kada, niti želim da prevrćem slike tragajući za datumom neuspjelog pokušaja. Ovaj put smo bili odlučni da uspijemo, iako je novembar i unatoč činjenici “da se baš i nije naročito vozilo” proteklih mjeseci.

Prvi uspon i pogled na Ramsko jezero

Nedjelja ujutro, polazak sa Ramskog jezera. Znali smo šta nas čeka, barem prvih 5 km: makadam i više od 600 m uspona. Pretvoreno u procente to je značilo više od 10% nagiba na grubom makadamskom putu. Opet sam gunđao o tome kako Nermina ima bolje gume za ovakvu podlogu i kako sam trebao “obući” deblju zadnju gumu. Na sve ovo zaboravio sam kada se pred nama pružila visoravan ispod Jakličke planine. Uskoro smo dobili šansu da iz daljine vidimo Idovac koji smo do sad gledali – na fotografijama. Poznat je svima osjećaj kad nešto prvi put vidite uživo, ali kao da to, ipak, nije prvi put… E tako je i nama bilo. Iako smo imali isplaniranu rutu, prve raskrsnice smo prošli bez gledanja na displej GPS-a.

Vrijeme je bilo hladno, vjetar jak, ali ne kao želja za konačnim osvajanjem Idovca

Vrijeme nas je služilo odlično. Sunčano, ali hladan vjetar je podsjećao da je ljeto davno završilo. Oko 4 stepena iznad nule je bilo na 1200 mnv, vjetar je prilično jako puhao i to nas je natjeralo da brže prođemo pored Draševa, malog sela na pomenutoj visoravni. Da se vjetar na Raduši ne šali vidjeli smo i sami. Trasa dalekovoda koji snabdjeva električnom energijom sela na Raduši na dužini od oko 200 metara je bila oborena. Nije svejedno kad vidite prelomljene betonske i drvene stubove, u pozadini vrh do kojeg mislite voziti i sve to zapakovati u jedan kratki novembarski dan u kojem sunce zalazi oko 17,30. Pojačali smo tempo u nadi da će biti toplije. Kako je to interesantno: iako obično bjelogorično drveće u Bosni predaje teritoriju crnogoričnom već oko 1000 mnv, ovdje to nije bio slučaj! Četinari se pojavljuju tek na oko 1300 mnv, jednim dijelom su dominantni, ali se bjelogorica drži i na 1800 mnv! Hercegovina. Najhladniji dio puta je bio kroz crnogoričnu sumu, oko -3 stepena celzijusa, gdje smo uzaludno pokušavali probijati led koji se uhvatio po površinama barica na putu. I opet ironija sudbine: ljeti se obraduješ crnogoričnoj čumi, velikom boru ili jeli i sakriješ se od nemilosrdnog sunca, a sada gledaš da što prije pronađes sunčani proplanak, usporiš kako bi što duže upijao dragocjene zrake sunca.

A onda serija oduševljenja kada su se u daljini počeli ukazivati obrisi Prenja, Čvrsnice, Vran planine…i nenadmašne Vranice. U tim trenucima definitivno ne brojiš ni uspon ni kilometražu. Pokušavaš zamisliti kakav pogled na vrhu čeka! Dotad možeš pojesti i čokoladicu u nadi da ćes popraviti energetsko stanje, ali ništa dok ne počnes razmišljati o vrhu koji te izaziva između krošnji borova i to te tjera naprijed!

Obrisi na horizontu – veličanstveni Prenj ; malo planinsko jezerce

Put kojim smo pedalali se koristi, a za šta drugo nego… Naravno, evidentni su tragovi raznorazne mehanizacije koji su mjestimično uspon činili prilično teškim jer su točkovi bicikla propadali u lancima izrovani makadam. Nekada je na Raduši bio (pretpostavljam) i planinarski dom od kojeg je ostala samo ruševina. Nema tragova ratnih dejstava, dom je vjerovatno napušten i tako je propao. Počeli smo nailaziti na prve snježne nanose što nije za čuđenje jer smo bili na oko 1700 mnv. Čudno, ali je temparatura na sunčanim proplancima na ovoj visini bila oko 10 stepeni! Vjetra nije bilo i nadali smo se da će tako ostati do samog vrha. Šteta što je dan kratak jer na Raduši ima i nekoliko manjih jezera do kojih je moguće doći makadamskim putevima. Ovaj put nema skretanja sa rute – cilj je jasan i ostalo je još par kilometara i 200-tinjak metar uspona. Malo iznad proplanaka na 1700 mnv smo napravili pauzu da se divimo Vranici koja se vidjela cijelom dužinom. I onda shvatimo da smo otprilike u ovo doba prošle godine bili na jednom vrhu Vranice, Rosinju, koji je iz ove perspektive još ljepše izgledao sa par snježnih fleka.

Da ne znam da sam na Raduši i da mi neko skine povez sa očiju kod Rumbočkog jezera 100-tnjak metara ispod Idovca, ja bih rekao: “Vranica!”. Na visini od preko 1800 metara. Raduša jako liči na Vranicu: nema visokog rastinja, dominiraju prostrane livade sa gustom planinskom travom i niska kleka. Pogled leti prema vrhovima Prenja i Čvrsnice i imaš osjećaj da je sve “nekako blizu”. Po izlasku iz šume zapuhao je prilično jak vjetar koji nas je pratio do vrha. Da budem iskren, već sam se počeo tresti od nedostatka šećera, ali nisam htio stajati prije vrha. Jedino u slučaju fotografisanja smo pravili kratke pauze. Pogled je bio fantastičan, Nermina je uhvatila pokoju sliku, ali nisam se puno obazirao. Htio sam najbolji pogled za kraj uspona.

Vrh je sve bliže…

Makadamski put zavrsava 50 m ispod vrha i od tog mjesta vodi uska pješačka staza sa ukupno tri planinarske markacije. Naravno, i bicikli idu sa nama na vrh – niko ne želi propustiti spust ovom stazicom. I tad su izrečene rečenice sa početka priče. Očarani pogledom na sve strane zaboravili smo na vjetar i par stepeni iznad nule. Vitorog, Vran, Čvrsnica, Prenj, Crvanj, Visočica, Vranica… Ne znaš gdje prije da pogledaš. Sreća pa smo brzo shvatili da je vrijeme za oblačenje adekvatne garderobe bez koje bi ova tura bila nezamisliva. I onda trenutak odmora, popismo po jednu (energetsku) i nazad.

Pogled iz snova na najljepše vrhove Bosne i Hercegovine ; zasluženi odmor i fotografija za pamćenje

Istim putem smo išli samo mali dio. Odlučili smo spustiti se drugom stranom Raduše preko Zahuma. Eh, to je sad drugi dio priče. Kakav može biti spust sa 1956 na 600 m? Da, takav je i bio. Travnati putevi, snježne dionice, krupni makadam i uske kozje stazice… Njima smo se provlačili sve do 1200 m nv gdje smo se uključili na ravni, makadamski put. Otprilike smo na toj visini ostavili alpske pejzaže iza sebe i prešli u tipične Hercegovačke. Šikara i grubi, prašnjavi makadam. Uskoro smo mogi vidjeti Ramsko jezero sa kojeg smo krenuli nekoliko sati prije – 500 m niže! Znači još spusta.

Atraktivan spust bio je izazov i za nas i za nove kočione pakne:)

Brzo smo bili blizu početne tačke. Možete misliti kako su nas mještani gledali dok u kasno poslije podne, prašnjavi jurimo niz makadam kuda prolaze samo koze, ovce i ponekad “Tamić” ili “Niva”!

To je bio izvjestaj sa Raduše planine. Eh, da…Zaboravio sam… Negdje prije vrha na usponu mi je pukla žica, ali ko bi se toga sjetio…

Tekst: Ozrenko Mahmutović
Foto: Nermina Hadžibajrić