Prošla su više od dva mjeseca od kada mi je Ozi predložio spajanje ove dvije ture, tj. Bjelašnica – Visočica – Boračko Jezero i Rujište – Mostar. Dok mi je davao stanice za ekipu Giro di Sarajeva koja je tada išla na Boračko jezero i planirala noćiti tamo, rekao je da spajanje ove dvije ture ne bi bilo loša opcija. Iskreno, pomislio sam da želim umočiti noge u jezero nakon što se spustimo sa Visočice i ne produžiti naše putešestvije ispod nemilosrdnog sunca do Rujišta . Tada nisam otišao na jezero, a i spajanje mi je nekako ostalo kao tura koja bi se mogla i odvoziti u nekom periodu kada kondicija ne bude upitna.
To vrijeme je došlo i prije nego što sam očekivao i Tarik je okupio veselu i provjerenu ekipu u nedjelju, 2. oktobra da odvozi ovu trasu. Iako smo krenuli dovoljno rano sa namjerom da preduhitrimo mrak, ponijeli smo moćne lampe Magic Shine (ne, nije reklama), jer provedeno vrijeme na ovako dugim turama nikada ne možete tačno predvidjeti. Kako nas je Adisov otac Sejo uz Krupac vozio u sve više nadmorske visine, tako se temperatura na digitalnom mjeraču u autu sve više smanjivala. Sa sarajevskih 7 temperatura se kod hotela „Maršal“ na Bjelašnici smanjila na 4 stepena i mi smo se zapitali da li nam je smrzavanje na hladnom planinskom zraku provedeno u okretanju pedala zaista potrebno. Vožnja do sela Sinanovići je prošla kako u kuraženju, tako i u žaljenju na vrijeme i promrzle prste, pri čemu sam asocijativno pomislio i na Igmanski marš, samo u biciklističkoj verziji. Jedino u vožnji po studenoj planini možete biti izuzetno sretni kada se penjete uzbrdo kako bi se ugrijali.
Damirov prijedlog da popijemo čaj u planinarskom domu u Sinanovićima se pokazao kao pun pogodak. Toplina čaja se proširila svuda po tijelu i u tom trenutku ste beskrajno zahvalni toploj vodi, planinskim biljkama i precima koji su se sjetili da se u toj kombinaciji može praviti ovakav napitak. Uskoro vidimo i poznata lica, bicikliste i planinare Kemu, Nedima i Tricky-ja koji su planinarili po Bjelašnici i poželjeli nam sreću, a pomislio sam kako nam je ovakvom vremenu ona bila itekako potrebna. Dok smo boravili u domu, sunce je zasijalo jače, magla je nestajala, a temperatura na planini je rasla. Razlika u vremenu koje smo ostavili i koje smo pronašli na izlasku je bila drastična, na našu sveopću radost.
Vožnja uz Visočicu, a kasnije i nizbrdo je već sličila nekim planinskim vožnjama u proljeće, kada temperatura nije previsoka, a planina se uveliko probudila od protekle zime. Prije spusta niz Visočicu odmarali smo uz česmu kod Bjelimića gdje nas je dočekalo stado ovaca i šar-planinac koji je onako preventivno lajao na nas i prestao kada je shvatio da nismo došli da naudimo stadu koje je čuvao. Nakon spusta i nešto cestovnog uspona, dospjeli smo do čuvenog odmarališta pokraj Konjica. Oktobar vam ipak neće dozvoliti da se okupate u Boračkom jezeru, pa se pored njega i nismo dugo zadržavali, nego smo namjerili putovati dalje do Rujišta. Ne znajući put, upitali smo lokalnog mještanina kojim putem bi trebali ići. Postoji nepisano pravilo da mještani određenog mjesta definitivno nemaju istu percepciju puta kojim se treba ići i vi.
Ljubazni stariji čovjek nas je uputio lijevo prije jezera i rekao da nema šanse da vozimo tim putem i da ćemo pješke, gurajući bicikla pored nas, stići za nekih 40 minuta. Ni jedno ni drugo nisu bili tačni, vozili smo cijelim putem, a trebalo nam je skoro dva sata da se popnemo do ravni koja vodi još malo uzbrdo, pa prema Rujištu. Ravan nam je pružila predivan prizor konja za koje i ne znam da li su bili baš divlji, jer je jedan, vjerovatno predvodnik krda, imao obješeno zvono oko vrata. Njihova mirnoća kada smo im prišli je dodatno ukazivala da vjerovatno pripadaju nekome, dok su se mala i veća ždrijebad provlačila između starijih i pasla mirno svoju travu. Malo dalje smo naišli na manju nekropolu stećaka, koja se pružala na čistini podno planine. Mnogobrojne nekropole u ovom predjelu oko Bjelašnice su pozicionirane na takvim čistinama i ne možete se oteti dojmu da predstavljaju kako posvetu Bogumila svojim preminulim, tako i svojevrsna umjetnička djela.
Poznato mostarsko izletište Rujište, koje se nalazi na periferiji planina Prenj i Velež na 1050 metara nadmorske visine¸ se konačno ukazalo pred nama. Mostarci vole dolaziti u ovaj kisikom izuzetno bogat kraj, pogotovo ljeti, jer dok Mostar preplavljuje val toplote od 40 i više stepeni, u ovom predjelu temperatura ne prelazi 25 stepeni i predstavlja pravo osvježenje. Rujište je polazna tačka mnogih planinara koji se penju na Prenj, a snježni prekrivač zimi omogućava skijašima i borderima da koriste uređene staze na samo 25 km od mediteranskog Mostara.
Ostatak puta je predstavljala sama cesta. Spust sa Rujišta do Mostara predstavlja pravu poslasticu za one koje vole brzu vožnju bez mnogo oštrih skretanja. Dok je gornji dio puta sadržavao nekoliko seprentina, donji dio je omogućavao da se strmoglavimo i popustimo kočnice, jer su krivine bile blage ili ih na pojedinim dionicama nije ni bilo. Spust koji je završio u mostarskom naselju Potoci je uistinu bio prava nagrada za naš put koji je trajao oko 100 kilometara. Moj ciklokompjuter je pokazivao maksimalnu brzinu od 77,5 km/h i takav adrenalinski nalet mi je uistinu prijao. Slijedila je još jedna nagrada u obliku sladoleda kojeg smo u slast pojeli kod Starog mosta.
Mrak je polako padao i lampe su nam poslužile dok smo vozili prema Mostaru i konačnom odredištu, OMV pumpi gdje nas je čekao Adisov otac Sejo koji nas je i ostavio na hladnoj Bjelašnici istog jutra. Ciklokompjuter je pokazivao nešto više od 116 pređenih kilometara, provedenih u dobrom društvu i vožnji vrijednoj spomena.
Tekst: Haris Kurić
Foto: Tarik Hrković
