Sljeme (Zagreb), noćna vožnja

Kada smo, kao već respektabilini biciklistički web portal dobili poziv iz susjedne Hrvatske za gostovanje na promociji bicikala renomiranih marki Cube, KHS, Carraro te druge opreme poput kaciga ili sjedišta (kasnije cemo saznati da je medju njima i San Marco, sjedište koje koriste Lance Armstrong i Alberto Contador) dileme nije bilo: “mtb.ba team” svakako dolazi. Pošto događaj počinje u 10,00 sati, krenut ćemo dan ranije. Mersad radi do 16,00 sati, pa eto, možemo predveče do Zagreba. Pozivam Ivana, standardnog na našim vožnjama koji se nećka, ima obavezu i mnogo su mu dva dana, tu su pas i baba koji ne mogu sami ostati…

Proći kraj Zagreba a ne svratiti na kaficu kod Marijana, mog prijatelja s kojim sam uzduž i poprijeko prošao Murter, Skradin i Šibensko zaleđe, čovjeka koji u podrumu ima šest Cannondalea koje sam sklapa i koji mi je otkrio da za moju težinu mogu žice koje su tanje na krajevima, time i lakše… bilo bi, u najmanju ruku, neuljudno. Zovem ga, on se raduje kafici, započinje priču o ekseru koji se zabio u tubelless gumu na zadnjoj vožnji ali je ne dovšava namjerno, kraj ostavlja za tu kaficu. Onda šalje e-mail: “Budete dopelali bicikle pa da skoknemo na Sljeme, ak’ nemate lampe imam ja u rezervi!”. Eh, sad, “teško žabu u vodu natjerati” kaže narodna poslovica. Spominjem u e-mailu dvojici saputnika moguću noćnu vožnju onako usput, tek kao opciju, i nepun minut nakon sto sam stisnuo “send” dobivam odgovore: “Super, riješio sam babu i psa, kad dolaziš po mene?!” piše Ivan. “Uzimam slobodan dan i krećemo ujutro a ne iza posla!” javlja Mersad. Kao da nije novembar, bolje rečeno studeni, kao da nismo ranijih godina u ovo doba već uveliko skijali na Bjelašnici, kao da nije planina, šuma, noć… Želja za avanturom budi iskre u očima. Marijan javlja: “Sinoć je padalo malo kiše ali nikaj strašno, budemo imali super vrijeme!”. Gotovo, pakujemo se, utorak ujutro, dan pred praznik kojim obilježavamo državnost naše nam, brdovite, BiH – krećemo.

Srednjovjekovna bosanska tvrđava u Maglaju

Druga narodna poslovica kaže: “Ko rano rani, dvije sreće grabi!”. Ne samo dvije, mi smo imali nekoliko sretnih trenutaka taj dan. Prvi od njih je bio kad smo poslušali Ivanov prijedlog i skrenuli u Maglaju da posjetimo staru tvrđavu sagrađenu skraja 13. stoljeća. Pola sata skrenuti s glavnog puta nije ništa naspram ljepote građevine i osjećaja ponosa što i mi u Bosni imamo takve spomenike. Ugođaj je još ljepši zbog činjenice da tvrđava nije zaprljana smećem već izgleda iznenađujuće uredno. Šteta je što nemamo odnos prema ovakvim stvarima kakav imaju europljani, pa da ovdje sve vrvi od posjetilaca, turista, djece koji pomno slušaju turističke vodiče i priče od prije 700 godina.

Ne zadržavamo se dugo, nastavljamo put, bicikli na krovu automobila nas ne usporavaju previše, u sumrak stižemo u Zagreb. Kratko se zadržavamo na poslovnom sastaku koji sam imao taj dan, no, riječ je o tako prijaznim ljudima da i nismo stigli previše o poslu, opet su bicikli bili tema razgovora. Marijan stanuje u srcu Zagreba, tik uz Ilicu i nudi nam svoju garažu jer je parking nemoguć. Nas više zanima njegov čuveni podrum koji je mnogo više od onoga što mi je skromno predstavljao na našim vožnjama. Čovjek se opremio, neka mi ne zamjere domaći uvoznici bicikala, duplo bolje neko najbolji servis kod nas. Uredno stoje svi mogući alati, sprave za centriranje točkova, polusklopljeni bicikli, točkovi, gume… na pultu nekakve sheme i tabele s koliko njutnmetara se koji vijak zateže… A da nije riječ tek o pukom podrumu kazuje i detalj: na istom prekidaču za svjetlo spojio je stereo uređaj sa bezbroj skrivenih zvučnika i cijeli podrum, čim se uđe, pušta lane zvuke klasične glazbe. Mogli bismo danima ostati u ovom hramu pedantnosti i ljubavi prema biciklima, ali Sljeme čeka.

Opremljeni lampama krećemo disciplinirano u koloni kroz Zagreb. Nema šta, velegrad. Sve blješti i nagovještava predstojeću Božićnu groznicu. Mjestimično koristimo označenu biciklističku stazu, tamo gdje ne postoji vozimo cestom ali vozači su oprezni i poštuju nas kao ravnopravne učesnike u saobraćaju. Ipak, nerado vozimo cestom i obradovali smo se kad smo skrenuli na cestu kojom počinje uspon na Sljeme. Komadić puta je osvijetljen što daje divan ambijent ali nismo došli da se vozimo po parku. Marijan nam objašnjava strategiju: možemo birati između uspona cestom ili uskom, planinarskom stazom, koja je inače zabranjena za bicikliste ali radni je dan, mrkli je mrak, i nema planinara. Dileme nema: biramo usku stazu, tzv. singletrack i započinjemo uspon.

Pješački tunel na početku uspona i vožnja šetnicom kroz park

Prvi uspon uvjerava nas da se ipak radi o respektabilnoj stazi

Moram priznati da smo malo podcijenili Sljeme. Iz perspektive naših planinskih ljepotica gdje se uspinjemo na dvije hiljade metara računali smo da ćemo se začas popeti na to “brdašce”. Ipak, staza je zahtjevna, uspon mjestimice prilično velik, noć, Marijan koji grabi naprijed pun kondicije, nama “duša u nosu”… Međutim, oduševljeni smo mirisom šume, urednošću staze, lišćem koje šušti pod točkovima. Na opasnim dionicama gdje je staza uska pa s jedne strane viri korijenje, s druge je provalija Marijan usporava, upozorava na oprez, svijetli nam dodatno svojom lampom. Iako zbilja imamo moćna svjetla koja razbijaju mrak i s kojima je moguće voziti kroz šumu, njegovoj lampi se moramo diviti. Svijetli poput fara automobila kad uključi duga svjetla pa je zbog toga zabranjena u Njemačkoj. Cijena – prava sitnica: tričavih 800 eura. No, kad je neko takav zaljubljenik u bicikl i planine, kad želi da istinski uživa i da noć pretvori u dan ne pita se za cijenu. Marijan je takav, želi samo najbolje. I zaista, na kraju smo morali priznati da lampa, zbilja, vrijedi svakog uloženog eura.

Mali predah, prilika za priču o biciklima, opremi, tehnikama vožnje… i onda opet polazak

Zadnjih par stotina metara smo odradili u sprintu, poziranje sa Zagrebom u pozadini

U ugodnom razgovoru, šali i smijehu stižemo do odredišta. Iznenadilo nas što je i radnim danom planinarski dom otvoren. Opet primjer koji bi mogli slijediti i naši ugostitelji poput, recimo, domova u okolici Sarajeva. Divno bi bilo skoknuti uveče i okrijepiti se čajem u planinskom domu. No, to nije sve. Marijan uspijeva ubijediti kuharicu da nam spremi objed (kad je mogla Slovencima prošle sedmice red je da i za nas uključi šporet), predlaže nam izvrsno Velebitsko crno pivo, sjedimo tu, šalimo se, razmjenjujemo biciklističke priče koje su, čini mi se, mnogo zanimljivije od onih lovačkih iz reklame jednog o domaćih telekom operatera jer su stvarne. Mogli bismo tako sjediti cijelu noć, žalimo što nismo znali za ovaj dom pa da ovdje prespavamo i sutradan nastavimo naše putovanje. Ipak, fotografišemo se za uspomenu na predivnu avanturu, iza nas svjetluca Zagreb, oblačimo topliju garderobu i krećemo istim putem nazad.

Predah uz iće i piće u PD Runolist na Sljemenu, susret sa lokalnim biciklistima na spustu

Spust Sljemenskim single trackom je nešto neponovljivo. Perfektna podloga, mrak, opasnost koja vreba u slučaju pogreške i, ne daj Bože, pada, lišće koje šušti i bježi ispod točkova. Zbog užitka u spustu nemamo vremena za fotografisanje koje, ionako, više nije bitno. Naljepša je ona fotografija koja ostane u oku i duboko u pamćenju. Sutradan, Ivan priča: “Stalno mi se pred očima vrti fotografija drveća sa strane, bicikla koje juri ispred mene i onog lišća koje lebdi u zraku kad ga točak podigne!”.

Ponosno poziramo ispred reklame za Sarajevsko pivo, i slika za uspomenu na Trgu bana Jelačiča

Sa Sljemena silazimo vrlo brzo, potom vožnja groz srce Zagreba, prolazimo i kroz pješačku zonu kako bi došli do trga bana Jelačića i načinili fotografiju za uspomenu. U jednoj gostionici služe Sarajevsko točeno pivo što nam se učinilo kao dobra zanimljivost. Ne svraćamo jer nas je Marijan ubijedio kako nema šansi da nas pusti bez još jednog piva kod njega doma. Jest da je neuljudno prema supruzi u vrijeme kad su djeca već legla na spavanje dolaziti s planine na pivo, ali želja za druženjem, prepričavanjem dogodovština, smijehom… jača je, pa eto, ostajemo još malo.
Ne dogovaramo sljedeću vožnju. Podrazumijeva se da će ona biti u Bosni, negdje na nekoj našoj planini spočetka iduće biciklističke sezone. Ova, na sreću, nikako da se završi. Marijan će biti tada naš gost i želimo da uživa u ljepotama naših gorskih vrhunaca s kojih puca pogled sve do ruba horizonta. Naći ćemo i neki dobar single track, da mu uzvratimo za istinski ugođaj koji nam je priuštio na Sljemenu.

Tekst i foto: Emir Vučijak