Tajan – park prirode

Na poziv prijatelja iz Zavidovičkog kluba SNIK “Atom” posjetili smo park prirode Tajan, i vozili dionicu od Kamenice (nedaleko od Zavidovića) prema Ponijerima. Nekadašnja sekcija planinarskog društva “Tajan” je vremenom toliko bivala aktivna da je prerasla u pravi klub. Danas se bave speleologijom, raftingom, ronjenjem, skijanjem, brdskim biciklizmom a djeluju i kao spasioci gorske službe spasavanja. U istoriji bh. brdskog biciklizma ostat će zabilježeni po tome što su organizirali prvu brdsko-biciklističku utrku, davne 2001. godine.

Međutim, ono što oduševljava je jednostavnost ovih ljudi, druželjubivost, spremnost na šalu… Poranivši iz Sarajeva zatekli smo ih jednog prohladnog jesenjeg jutra, kako sjede u bašči ispred vikendice jednog od rukovodilaca kluba i čekaju da se raziđe jutarnja izmaglica i hladnoća kako bi krenuli na vožnju. Raščupane kose, “mutne” face i kafa u neizmjernim količinama nisu baš komunicirale s činjenicom da su i subotu proveli vozeći bicikle. A onda saznajemo, onako preko fildžana kafe: “Ma, sinoć smo malo sjeli. Bio je Rizzo Ruža i još neka raja, otišli su jutros u 4,00 sata, mi evo ustali a žene još spavaju”. Pregledamo fotografije s derneka: harmonika, gitara, tarabuka… pjesma, veselje… Prava “bajkerska” atmosfera. Začudo, sutradan na vožnji svi su bili spremni i odradili 40-tak kilometara ture bez problema.

Iako veseljaci, reklo bi se rekreativci, momci iz “Atoma” su itekako aktivni u prirodi i “odradili” su izvrsnu stvar za cijelu ovu regiju: stalnim aktivnostima su uspjeli izdejstvovati da se područje od oko 50 kvadratnih kilometara proglasi parkom prirode i zabrani sječa šume. Na ulazu u park danas se nalazi kapija a ono što nas je oduševilo cijelim putem je činjenca da ama baš nigdje nismo vidjeli konzervu, otpadak ili bilo šta što bi upućivalo na izletnike i neodgovorne posjetioce. Samo nedirnuta priroda. Interesantna je činjenica da je cijelo područje šume bogato četinarima iako je riječ o nadmorskoj visini od 400 do 1200 metara. Otkrivamo da ovdje vlada planinska klima a da četinarima pogoduje kamenito tlo te se javljaju i ovako nisko.
Užitak u vožnji biciklima je bio prvorazredan. Trasa bivše uskotračne pruge je pretvorena u saobraćajnicu. Podloga je fenomenalna a uspon blag. Tek negdje na pola puta, pred kraj makadamske ceste osjeti se veći nagib. Divna rekreativna vožnjica pri kojoj cijelo vrijeme uživate u malim slapovima i jezercima koje tvori rijeka Lužnica čije vijuganje kanjonom prati cesta.

Ipak, da ne bi sve bilo rekreacija pobrinuli su se momci iz “Atoma” predloživši da malo “istražujemo”. Naime, na samom kraju ove ceste se nalazi okretnica za kamione koji su nekad izvlačili šumu. Odatle do Ponijera je trebalo pronaći prohodnu stazu. Nošenje bickla uz potok, potom guranje po strmoj stazi što je načiniše ogromni točkovi šumskih mašina, dilema skrenuti lijevo ili desno… Neko se našali: “Gdje li ćemo završiti kad smo krenuli sa speleolozima u istraži vanje?”.

No, završili smo na predivnim livadama Ponijera, potom i u planinarskom domu uz čaj s medom ili sarajevsko pivo (po vlastitom izboru). Gostoprimstvo domaćina je bilo neizmjerno pa je na svaku “turu” i on dodavao po još jednu, ali nama je valjalo dalje. Raspitivali smo se i za cijene noćenja, a odgovor koji dobismo je odslikavao tipičnu bosansku dobrodušnost: “Ma, samo dođite, lako ćemo se dogovoriti za cijenu. Spavanje je od tri do tristo KM, kako kome, ali je posteljina uvijek čista!”.

Na Ponijerima smo vidjeli i neobičnu “drvenu peć”. Zbilja, ogromni komad debla je neko izdubio, “podstavio” šamotom i pretvorio u peć pokazujući vlastitu kreativnost.

A onda spust do Kamenice. Predivnih 15-tak kilometara “mekanog” makadama, povratak do vikendice, pakovanje i vožnja nazad za Sarajevo. Domaćinima nije bilo jasno zašto idemo tako brzo, a na vatrici je već okačen glineni kotlić, u njemu bosanski lonac…

U e-mailu koji sam dobio sutradan od Admira Bajraktarevica iz Atoma piše: “Mene su uvijek čudile one naše trke oko Kamenice. Sazovemo trku za vikend , mi dođemo u petak a odemo u nedjelju popodne a većina takmičara dođe na trku i ne može dočekati dodjelu diploma, žure kući. Valjda ovaj kapitalizam utiče pa svi negdje žure. Mi se, uglavnom, još ne damo.”

Dokaz da se još “ne daju” je planiranje da učestvuju na manifestaciji “Kotlićijada”, negdje na Dunavu. Uz vatricu svi će pristaviti kotliće, u njima će se naći som, smuđ, gulaš, bosanski lonac… šta ko spremi. Bravo momci!