Nakon izvještaja s vožnje naših prijatelja sa Floride, sa malim zakašnjenjem i kolega i saradnik Ervin nam šalje priču sa jedne od svojih vožnji. Ovaj put sa Alpa.
Tura Torbole-Riva-Pregasina-Passo Rocheta-Passo Nota-Corna Vechia-Limone, vožena 28.6.2009 oko jezera Garda u Italiji, sa 43 km dužine i 1415 m uspona, gledajući samo na brojke i ne djeluje spektakularno, ali će svim prisutnima ostati dugo u sjećanju. U petočlanoj ekipi su pored moje malenkosti bili Karsten, Klaus, Armin i Robi. Karsten i Klaus su pravi mtb pioniri koji su vozili ture po Aziji i J. Americi još dok sam ja ganjao “bicikl sa pomoćnim točkićima” po Vilsonovom šetalištu. Slučaj je, eto, htio da sada vozimo skupa, na opšte zadovoljstvo.
Vožnja počinje na gradskoj plaži Torbole biciklistickom stazom, duž plaža i kampova do Rive (Riva di Garda, 66 vm). Na izlazu iz Rive počinje spektakl. Nakon 350 m vožznje prema jugu, na visoko frekventnoj cesti Gardasena Occidentale, skrećemo prije tunela desno na Santiaro Giacomo Cis ili put koji je po svom starom nazivu bajkerima diljem svijeta poznat kao stara PONALE staza.
Giacomo Cis je bio inicijator i projektant puta izmedju Rive i doline Ledro koji je izmedju 1847-1851 izbijen iz litica Monte Rochetta. Nakon višegodišnjeg “renoviranja” asfaltna podloga je zatrpana zemljom čime je stvoren pravi “off road”. Staza duga 4,5 km, otvorena je za pješake i brdske bicikliste 2004. godine. Pošto je trasa morala slijediti prirodnu putanju Monte Rochetta, dobila se 2 m široka staza sa bezbroj krivina, koja vodi duž mnogih uvala i na kraju se ulijeva u asfaltnu krivudavu cestu zabranjenu za saobraćaj motornih vozila do sela Pregasina. Kako bi se bar malo ublažili zavoji, napravljeno je osam tunela koji su na početku bili dimenzija 5×5, a sa vremenom su tri prosirena i betonirana. Nevjerovatna prirodna ljepota i zapanjujuće graditeljsko umijeće čine ovu kratku dionicu praktično jedinstvenom u Evropi, pa i nije čudo da bajkeri cijelog svijeta dolaze da bar jednom voze staru Ponale stazu.
Uspon do sela Pregasina je sa prosječnih 5-6% na staroj Ponale i na asfaltu u produžetku već osjednih 10-tak stepeni, dovoljan da se mišići zagriju za ono što predstoji. Pregasina je maleno, prelijepo selo na visini od oko 400 m iznad nivoa jezera. U međuvremenu su mnoge kuće kupili Nijemci, koje je jednostavno prepoznati. Trava oko kuća je podšišana kao na teniskom igralištu Wimbledon na dan otvaranja turnira.
Nakon Pregasine počinje ozbiljni dio ture. Naime do prevoja Passo Rochetta na 1100 vm vozimo singltrakom sa usponom i do 20% . Staza je puna korijenja stabala i velikih komada kamenja. To je ono što nazivaju Dynamit Trails oko Garda jezera. Veliki uspon i teška podloga iziskuje maksimalnu koncentraciju. Ipak bar 30% ove dionice od Pregasine do prevoja Passo Rochetta je nemoguće voziti pa smo dijelom prešli na guranje.
Pogled sa prevoja Passo Rochetta je međutim više nego dobra nagrada za uloženi trud. Mjesto koje se mora posjetiti ako se boravi na Garda jezeru. Gledajući ka sjeveru vidite Riva del Garda i Torbole. Između njih poput amfiteatra vjetrom oblikovani Monte Brione. Na istočnoj strani, sa svojih 2000 metara visine, izdižu se iz jezera veličanstvene planine Monte Baldo i Monte Altissimo. U podnožju mnogobrojna naseljena mjesta od kojih vjerovatno najljepše, Malcesine, nažalost gradic pretrpan turistima (postoji i žičara na Monte Baldo, 1700 vm za 15min!). Prema jugu se jezero širi, padine Monte Balda pretapaju se u Padsku nizinu.
Pauza, tišina… “snimamo” pejzaž koji će nam se mjesecima vraćati u svijest kada zatvorimo oči.
No, vožnja ide dalje, djelimično singltrakom, djelimično širom pješačkom stazom, blagim kratkim uzbrdicama i spustovima do prijevoja Passo Notta, gdje pravimo pauzu i u planinskom domu jedemo nezaobilazne špagete. Gazda doma nas nudi domaćcom rakijom. Niko od nas ne govori italijanski jezik da bi odgonetnuli od čega je rakija. Pošto smo Karsten i ja ovu turu već ranije vozili, znali smo da nam za predstojeći spust alkohol najmanje treba, ali druželjubivi gazda nam nije dao krenuti dok nismo nazdravili jednom, pa dva puta, pa i treći put.
Tako “veseli”, krenuli smo na poslijednji dio ture. Od Passo Notte na skretnici vozimo lijevo (desno staza vodi na prevoj Tremalzo). Prvo slijedimo stazu 130 vm uzbrdo a onda pocinje spust kojem sam se cijelo jutro radovao. Staza via Corna Vechia rađena je u prvom svjetskom ratu od strane italijanske vojske, u svrhu snadbijevanje frontovske linije sa Austro-Ugarskom, koja je bila na prijevoju Tremalzo. Staza široka 1 do 2 metra se spušta u bezbroj serpentina i kroz desetak tunela do mjesta Vesio. Makadamska podloga i kamenje koje bježi ispod guma zahtijevaju punu koncentraciju. Izmjenjuju se tehnički zahtjevniji dijelovi sa Highspeed pasažama. Posebno moram spomenuti te male tunele dimenzije 2×2. Pošto, naravno, ne postoji rasvjeta, mora se voziti itekako oprezno. Srećom, tuneli nisu posebno dugi pa nije potrebno nositi lampe. Nažalost nemam nijednu sliku sa ovog spusta jer je on jednostavno bio predobar da bi neko od nas dobrovoljno stao radi slikanja.
Od gradića Vesio nas opet dočekuje asfalt kojim se vratolomnim brzinama spuštamo do turističkog gradića Limone. Taman dovoljno vremena da uzmemo po sladoled i ukrcavamo se na brod za Torbole. Na brodu zafrkancija i prepričavanje fenomenalnog spusta. Stigavši u Torbole nismo mogli odoljeti a da onako u punoj opremi ne skočimo u jezero, kako je to ovde običaj nakon dobrih vožnji. Zatim brzo pakovanje pa put pod noge, vozimo kući. U stvari, morali smo još navratiti na kafu u kultni kafić Mecki's, gdje se sastaju brdski biciklisti iz cijelog svijeta.
Još jedan prelijep vikend na Garda jezeru. Slijedeći put, nadam se sa kolegama sa mtb.ba!
Da ova tura može izgledati i potpuno drugačije možete vidjeti na slijedećim slikama. 3.10.2008 sam sa bratom istom rutom pokušao voziti na prevoj Tremalzo, kad smo između prevoja Passo Rochetta i Passo Notta ušli u strašno nevrijeme. Prvo grad pa zatim kiša i snažan vjetar, natjerali su nas da prekinemo turu i vozimo preko Corna Vechie spust za Limone. I pored proloma oblaka, spustili smo se sa ogromnim smiješkom na licu jer je spust jednostavno takav. Večer smo završili u restoranu Centrale u Torbole gdje smo gazdi popili “sve” zalihe domaćeg vina, sretni sto smo se vratitli živi i zdravi.
Tekst i foto: Ervin Hastor
