Kada se pogleda Trebevic iz njegovog podnozja, sa sarajevskih ulica, osobito vrh na kojem dominira tv toranj, zvuci nevjerovatna i pomisao da se covjek gore uspne biciklom. Medjutim, osjecaj trijumfa kad se nakon posljednjih krivina toranj ugleda iz blizine, jos vise kad se nadje na samom vrhu odakle puca pogled na Zvijezdu, Ozren, Bukovik, Crepoljsko, Romaniju, Jahorinu, Bjelasnicu, Treskavicu… nemjerljiv je, a svaki bicklist koji ga je jednom “savladao” ponosno ce kasnije pokazati prstom u pravcu vrha objasnjavajuci: “Eto, mi gore idemo biciklima!”. Uz nevjericu i divljenje sagovornika.
Mnogo prije biciklista, Trebevic su “otkrili” planinari i svi ljubitelji zdravog zivota i odlaska u prirodu.Nazalost, usljed ratnih dejstava i postavljanja minskih polja, Sarajlije su gotovo prestale odlaziti na Trebevic. I pored cinjenice da se intenzivno radi na deminiranju terena i da je vecina ociscena od mina, i dalje postoji bojazan pa ce se tek pokoji iskusni planinar, rijetki izletnik ili biciklist zaputiti na planinu. Ali, zbog svoje
blizine, zbog ljepote koju nudi, sve je vise onih koji ce i Trebevic ubrojati u svoje redovne destinacije za vikend i relaksaciju.
.
.
