Treskavica

U nastavku donosimo jedan kraći izvještaj sa vožnje naših kolega Ozrenka i Nermine. Prošli vikend, sredinom septembra, odlučili su pohoditi Treskavicu, jednu od najlepših planina u okolici Sarajeva, ali i cijeloj Bosni Hercegovini. U proteklom ratu često spominjana kao mjesto presudnih bitaka, danas zbog brojnih “posijanih” mina pusta bez planinara, često i zaboravljena. Ovaj izvještaj upravo ima za cilj da ne zaboravimo ovu ljepoticu, da pokaže bar djelić njenog prirodnog bogastva, ali i da ukaže na pošast koja je prisutna na njoj.

Iako bismo za ovu turu u smislu dostizanja cilja mogli reći da je “neuspjela”, kilometražom, usponom, prirodnim ljepotama – definitivno ćemo je ubrojati u “uspješne”. Da pojasnimo: krenuli smo iz Sarajeva sa namjerom da preko Igmana i Bjelašnice osvojimo Treskavicu i stignemo do Kalinovika. Nažalost, vratili smo se istim putem.

Makadamski putevi Treskavice, i to njenih obronaka koji gledaju Bjelašnicu, cijelom dužinom su odlični! Međutim, kako smo odmicali dalje put kojim smo išli prema Kalinoviku je postajao sve neprohodniji iako je evidentno da se radilo o putu koji se intenzivno koristio za izvlačenje šume. Jedno je sigurno: sa Treskavicom se nije šaliti jer je opštepoznato da su se ovdje odvijale žestoke borbe i da je, nažalost, izuzetno zagađena minama. Stoga smo negdje iznad Ljute odlučili da prekinemo avanturu i vratimo se nazad. Šta reći? Razočarani? Da. No, ne mora svaka tura uspjeti u smislu dostizanja cilja, a svakako da je pametnije donijeti odluku o povratku nego upustiti se u rizik od mogućih mina na neprohodnom i nepoznatom terenu.

Priroda Treskavice je nešto najljepše što Bosna i Hercegovina ima. Nepregledni pašnjaci ispod njenih vrhova, pogled na Visočicu i Bjelašnicu “natjerali” su Nerminu da izmjeni top-listu planinskih ljepota. Sad je Treska za jedno mjesto ispred Crvnja. Iako ne dijelimo mišljenje po ovom pitanju ja ću ipak reći da je Treska vrijedna ustajanja u 4,30 ujutro, smrzavanja uz Krupac i na spustu sa Bijelih voda prema Šabićima. Možda nije toliko interesantan povratak istim putem, ali definitivno je izazovan, jer su kritični usponi sada bili fantastični i brzi spustovi.

Šta još da kažem? Tresku treba voziti, ali ne mimo glavnih makadamskih puteva. Čak ni Google Earth ne prikazuje vjerodostojnu sliku: dosta makadama koji su vidljivi na snimcima satelita je zaraslo visokim šibljem i nije lako prohodno. Još ako se ima na umu opasnost od mina, svakako je potrebno pažljivo pripremiti turu i ići “na sigurno”. Za ovaj put to je126 km puta i 2236 m uspona.

U nastavku i nekoliko slika sa vožnje.

Tekst i foto: Ozrenko Mahmutović i Nermina Hadžibajrić