Problem čuvanja bicikala kada ih ne koristimo je oduvijek postojao, ali je eskaliranjem krađa postao problem mnogih koji nemaju sigurnu prostoriju u kojoj bi ih čuvali. Jednostavna je solucija osigurana garaža, dovoljno visok i ograđen balkon, velika soba i radijator u njoj za koji bi zavezali svog ljubimca dok spavate samo 2m od njega :). Nazalost, jako često nemamo te uslove pa smo, u skladu sa balkanskom domišljatošću primorani improvizirati razna rješenja. Neka od njih donosimo u narednim retcima ovog članka.
Glavni izazov koji sam imao prilikom konstruisanja nosača u stanu je jako mala baza/površina stana u kojem živim a koju sam mogao iskoristiti za deponovanje čak tri bicikla. Standardni nosači za zidove i stropove su u startu otpisani kako zbog prosječno lošeg kvalliteta, tako i zbog toga što se nikako nisu uklapali u prostorne okvire koje sam u startu postavio. Srećom, uz malo mozganja, istraživanja po prodavnicama građevinskom materijala te iskustva sa pakovanjem bicikala prilikom transporta koje redovno radimo na grupnim turama, brzo sam došao do rješenja za tri bicikla koje me je koštalo tek pola cijene jednog komercijalnog.
1. izazov: odlaganje dva MTB bajka u prostor sa bazom površine 65x70cm
Za odlaganje dva MTB bicikla sam u startu planirao dio hodnika ostao nakon izbacivanja starog plakara. Taj dio hodnika je imao efektivnu površinu dimenzija 65x70cm. Do konačnog načina slaganja dva bicikla na ovako malu površinu sam došao kombinirajući skidanje prednjeg točka i uspravljanjem u vertikalni položaj. Podešavanjem vertikalnog položaja postigao sam da se dva bicikla lako “uklapaju” jedan u drugi, tj. dijelovi koji strše sa strana (pedale recimo) se uklapaju u otvorena mjesta u ramu drugog bicikla.
2. izazov: napraviti sistem lakšeg podizanja bicikala
Drugi, jako bitan izazov je bio da bicikla može odlagati i supruga bez moje pomoći (ne zato što sam lijen op.a. 🙂 ). Obzirom da je podizanje bicikla od recimo 15kg na malom prostoru iznad glave izazov i za prosječnog muškarca, primjena zakona mehanike se nametnula kao obavezna. Sjetivši se Arhimedove legendarne izjave o poluzi, sinula je ideja i sistem koturova se jako brzo stvorio pred očima.
Ako bi zanemarili smjerove vektora sile, trenje i sl. možemo slobodno reći da se ovako skoro pa prepolovi težina koju treba podizati, te uz činjenicu da je lakše povlačiti a ne dizati teret, prednost ovog rješenja postaje očigledna.
3. izazov: napraviti dovoljno jaku konstrukciju
Glavni problem večine na držištu dostupnih nosača jeste kvalitet i lično sam imao jako loše iskustvo sa nekoliko njih, kako jeftinih tako i skupljih. Jednostavno, krivili su se jako brzo i sa tek 12 ili 13kg tereta. Nosači koje sam pravio morali su izdržati duplo više. Preduslov za to je jaka konstrukcija i veza sa zidom. Napominjem, ovakve nosače možete fiksirati samo za betonske ili zidove od cigle, ni slučajno za siporeks, rigips i sl.
Za bazu konstrukcije koristio sam dvo-kanalne šine za nosače za police. Jednokanalne (sa po jednim utorom za nosače polica) sam odbacio nakon prvog testa jer sam posumnjao da su dovoljno jaki. Na kraju će se ispostaviti da su možda bili i dovoljni, ali sam odustao ipak od njih jer su ovi širi ulijevali više povjerenja.
Na ove šine se montiraju u žlijebove nosači polica. Inače, ovi nosači se razlikuju zavisno od dužine polica koje mogu nositi te deklarisanoj težini koju mogu izdržati. Ovi na slikama imaju dužinu 25cm i na krajnoj ivici mogu izdržati težinu od 30kg što je sasvim dovoljno za planiranu upotrebu. Ovi nosači su ujedno i jedini elementi koji su zahtjevali prepravku kako bi se na njih mogao pričvrstiti fiksni kotur. Dvije rupe promjera 6mm bile su dovoljne za to.
Inače, svi korišteni dijelovi su standardizirani, jako kvalitetni, dovoljno jefitni i dostupni u svakoj većoj prodavnici građevinskog materijala (ovi su kupljeni u PennyPlus-u). Korištena sajla je izolirana gumom što donekle povećava trenje, ali je mnogo ugodnija i lakša za korištenje.
4. izazov: jednostavnost korištenja
Prilikom osmišljavanja rješenja za nosače, pored sigurnosti same konstrukcije, glavni postulat je bila jednostavnost korištenja. U početku je otpala varijanta vezivanja privremenih čvorova i sl. načini osiguravanja. Srećom, jedan obični karabiner i “U” spona su dali odgovor o načinu “zaključavanja” podignutog bajka.
Nakon rješavanja glavnog problema sa odlaganjem dva MTB bicikla, te shvativši da je od esperimentisanja ostalo nekoliko suvišnih dijelova, odlučio sam poigrati se i sa cestovnim biciklom te ga iskoristiti umjesto slike na zidu spavaće sobe 🙂
Obzirom da je cestovni bicikl znatno uži od brdskog, obično mnogo čistiji 🙂 dovoljno je bilo pozicionirati tek dva gotova nosača sa dvostrukim kukama na zid i problem je bio jako uspješno riješen. Moram reći da nakon više od pola godine nisam nijednom primjetio da mi je ovako pozicioniran bicikl zasmetao i malo.
Na kraju možda i najzanimljiviji podatak: ukupna cijena svih korištenih dijelova za izradu nosača je bila cca. 15KM. Od razlike novca koji sam planirao potršiti za ovu namjenu sam kupio jako dobru vanjsku gumu i porodično pakovanje sladoleda od čokolade 🙂
Tekst i foto: Mersad Pašić
