„Gdje ćemo slijedeći vikend?“- Ovo je uobičajeno pitanje koje se postavlja od srijede do petka. Odgovor se najčešće dobije u petak uveče. Bezbroj puta se zapitam koliko smo zaista ludi u očima drugih dok petak provodimo ispred monitora okrećući Google-ovu kuglu lijevo-desno tražeći dobar makadam za uspon na neki vrh i koziju stazicu za još bolji spust!
Velika Golija stoji već pola godine markirana na našim kartama kao jedna od destinacija.
Obzirom da njeno ime govori da baš i nema raskošnog rastinja na ovoj planini tura se nametala kao idealna proljetna. Ali, šta je – tu je. Proljeća nije bilo. Iz zime smo se malo vratili u jesen i onda odmah u sredinu ljeta. Pomirili smo se sa sudbinom da ćemo biti sprženi nemoilosrdnim suncem i odlučili dokazati još jednom zašto je brdski biciklizam svrstan u ekstremne sportove. U nastojanju da prevarimo sunce odulučili smo krenuti što je moguće ranije. Tura nije pretjerano dugačka, ali ne zvuči optimistično činjenica da do vrhova Velike Golije od Livna ima 30 km i da je praktično sav uspon od 1300 m u posljednjih 10 km! Dodajte tome još vremensku prognozu u kojoj se u tragovima spominju oblaci…Kad se podvuče crta, ne ide se bez 3,5 l tekućine u mom slučaju!
Polazak iz Livna je bio u 7 sati. Prvih 16 km ture je bilo na putu Livno – Bosansko Grahovo. Činilo mi se da cesta nema kraja. Ne toliko prometan put kroz Livanjsko polje je idealan za cestovni biciklizam. Nebo oblačno. Iako je davno svanulo, sunce se nije pojavljivalio od oblaka. Iznad Dinare, sa naše lijeve strane su se gomilali tamno-sivi oblaci koji su putovali prema istoku, tačno nama u susret. Vrhove na koje smo se planirali popeti smo uskoro mogli vidjeti iz polja, malo prije odvajanja puta za Glamoč. Sjetili smo se šta nam je jedan čovjek rekao sat vremena prije, u Livnu dok smo se spremali za polazak: „Golija, Veliki vrh i Mali vrh?…Znam, bio sam davno, znam da je daleko i visoko“.
Prvi asfaltni i makadamski uspon
Ova rečenica sve govori. Nakon nešto više od pola sata pedalanja „nakupili smo“ stotinjak metara uspona, a da nismo ni osjetili. Razbuđeni i zagrijani počeli smo uspon iz sela Ljubunčići. Nije bilo uvoda tipa „asfalt,malo lošiji astalt, makadam, lošiji makadam“… Ne, odmah makadam u goroj varijanti za uspon. Strm, grub, sa krupnim i oštrim kamenjem. Iskreno, zaželi se čovjek „slatke patnje“ po ovakvoj podlozi i nakon toga jedva čeka da se spusti takvom stazom. Na našu veliku sreću, sunce se još uvlijek nije probilo iza oblaka! Na momente je uspjevalo i onda smo maksimalo uporavali i hvatali hlad ispod krošnji drveća kojih i nije bilo baš pretjerano. Monotoniju teškog uspona je na trenutak prekinuo „veći komad divljeg zeca“ dok je nestajao u okolnom rastinju.
Na Goliji smo primijetili tri vegetacijske zona: Prva, do nekih 1100 mnv. koju karakteriše srednje visoko rastinje u kombinaciji sa šikarom koje i nije Bog zna kakvo sklonište od sunca. Druga zona je od 1100 do 1500 mnv, otprilike, i to je prava „bosanska šuma“. Ima tu i četinara i bukve i hrasta, što će reći da se može naći i hlada u našoj varijanti. Treća zona je jednostavno rečeno : „Golija“. Nisko rastinje, gusta planinska trava koja ne da kamenu da pretjerano dođe do izražaja.
Recimo da smo „prvu zonu“ prešli za nekih sat-sat i po vremena. Onda kratki predah i idemo dalje. Druga zona bukvalno bila pakao. Htjeli-ne htjeli, morali smo voziti koliko je god moguce brže zbog jedne druge činjenice. Na muhe i obade smo se navikli nakon 5-6 uboda, sada su komarci postali mora. Svako stajanje ili „spadanje sa pedala“ značilo je roj krvoločnih komaraca oko ruku ili nogu. Da stvar bude gora, na samom izlasku iz šume teren je nemoguć za guranje, a kamoli za vožnju. Jasno je kako smo dočekali prvi vjetroviti proplanak u „trećoj zoni“. Sunca nije bilo odavno. Da smo podešavali vrijeme za uspon, ne bismo bolje podesili od ovoga kako je bilo. Zapadni povjetarac je činio vožnju ugodnom uprkos sve lošijem makadamu kojeg je na momente nestajalo potpuno da bi se opet vraćao u gruboj varijanti. Insekata više nije bilo, samo ptice u niskom letu.
Malo smo i zalutali na ovoj turi. Nismo primijetili odvajanje puta na jednoj raskrsnici 200-tinjak m ispod vrhova Golije. Nastavili smo pravo umjesto lijevo i stigli do napuštenih vojnih objekata iz minulog rata. Neprijatan je to prizor, u ovakvom prirodnom okruženju prilaziti rovovima. Naravno, nema šale u ovakvim situacijama, i okrenuli smo se nazad do raskršća koje prethodno nismo opazili.
Skoro pa na vrhu…
Onda je slijedio najljepši dio uspona. Posljednjih 150-200 m uspona sa pogledom na Livanjsko polje od Buškog jezera sve do Šatora! Opet nismo imali sreće sa izmaglicom. Vidljivost je bila dovoljna da opazimo vrhove Dinare još uvijek prekrivene snijegom. Nestalo je puta, samo jedva vidljiva planinarska stazica u gustoj, niskoj travi. Samo je povremeno bilo moguće voziti, ali nismo se žalili. Obzirom da Velika golija ima dva vrha ,Veliki i Mali, a visinska razlika među njima je nekoliko nismo bili načisto koji je koji. Odlučili smo prvo se popeti na južniji vrh za koji je Nermina tvrdila da je Veliki, dok sam ja tvrdio da nije. Ispalo je da je bila u pravu. Vrhovi su međusobno udaljeni manje od kilometra.
Poziranje…
Pred nama se otvaralo Glamočko polje i vrh Cincara! Fantastično. Na vrhu je napravljeno više fotografija, planirali smo s merakom leći na travu i razmišljati kako i kuda na Cincar, ali su nas kapi kiše natjerale da sve to ubrzamo i krenemo nazad. Na nagovor Nermine, a uz moje negodovanje smo istrčali na Mali vrh sa ništa manje spektakularnim pogledom na istok i zapad. Jedina razlika je što se Glamoč vidio kao na dlanu.
Spust je krenuo lagano…
…i nastavio se pogledom u prostrane ravnice Livanjskog polja
A, onda spust. Koliko je uspon bio težak toliko je spust bio atraktivan. Zaista nije bilo varijacija na temu spusta. Vratili smo se istim putem, ali većom brzinom. Nije bilo naznaka postojanja alternative. Bio je jedan put koji je vodio na istok, ali slijepo završava nakon par stotina metara. Samo je jedan ozbiljniji ubod bio dok smo jurili kroz „zonu insekata“. Ubrzo smo se našli na cesti Grahovo – Livno. Kombinacija sunca i sitne kiše i prijatna temperatura su nas pratili kroz Livanjsko polje do početne tačke. Tamo smo bili za pola sata. Dok smo se pakovali utvrdio sam da u hirapaku od 3l imam par kapi vode, što će reći da nas je vrijeme idealno poslužilo na ovoj turi. Ne smijem ni pomisliti kako bi bilo da je sunce pržilo tog dana kako prži u zadnjih sedam, a od Livna do vrhova Golije nema usput niti jednog izvora!
Posljednji segmenti spusta… a onda, polje makova 🙂
Tekst: Ozrenko Mahmutović
Foto: Nermina Hadžibajrić i Ozrenko Mahmutović
Gdje je karta? 🙂
Za postavljanje karata su nam potrebni volonteri 😉
Kako je s minama tamo?
Ja se izvinjaJEM, nisam vidio posljednji komentar tako da odgovaram dva mjeseca kasnije:
Bilo je ratnih dejstava oko ove planine, na samom vrhu su uocljivi vojni objekti koji su aktivno koristeni u proteklom ratu. Ne znam kakva je situacija “okolo” ali se treba drzati oznacenih planinarskih stazica i makadamskih puteva.