Često imam običaj reći da je nekim turama jednostavno suđeno da uspiju z drugog puta! Prije par godina na Sv. Juru smo krenuli za Novu godinu i odustali pred samim vrhom zbog snijega. Trebalo je proći 4 mjeseca da ponovo pokušamo jer su se stekli uslovi. Sa Vitorogom je bilo slično. Raspravljali smo čija je uopšte ideja bila da se pokušamo popeti na Veliki Vitorog u 11-om mjesecu prošle godine! Možda je malo preambiciozno upustiti se u novembru na 1906 mnv, ali tako nije izgledalo ako se uzme u obzir činjenica da smo planirali start ture sa 1100 mnv. Kratak dan, hladno vrijeme i kasni start su učinili da odustanemo na 36-om kilometru.Pola godine kasnije, ljeto, odlučili smo krenuti što je ranije moguće. Kasno u petak smo bili u Kupresu. I ovaj put smo malo zakasnili sa startom jer nas je kupreški zrak zalijepio za krevete, tako da je stvarni start bio u 8,16 iz sela Zlosela pod Vitorogom.Ova tura bi se mogla nazvati i „100 kilometara makadama” jer je to cifra koja je na kraju ture bila ispisana na nekoliko uredjaja koje smo koristili.
Na samom početku makadamski put, ne pretjerano strm i obzirom na šumu i nadmorsku visinu idealan za ovo doba godine. Vremenska prognoza je govorila da bi možda mogla pasti koja kap kiše mada je sunce u kombinaciji sa par oblaka činilo da ne razmišljamo mnogo o tome… do samog vrha. Isprva smo išli makadamskim putem koji intenzivno koristi šumarija za izvlačenje šume na kuprešku stranu. Put koji je u novembru bio gotovo nemoguć za vožnju od silnog blata je sada bio prašnjavi makadam. Nakon 8 kilometara uspona do 1500 mnv skrenuli smo sa glavnog makadamskog puta na sporedni po čijem se izgledu da naslutiti da se dugo nije koristio. Zarastao, put koji je davao dojam da se nije dugo koristio je vodio nizbrdo. Samo poneki prazan kanister od „mješavine” očigledno „zaboravljen” sa strane je podsjećao da neko prođe s vremena na vrijeme. Spust je trajao otprilike 5 km do nekih 1100 mnv gdje smo se uključili ponovo na jedan od glavnih makadamskih puteva, prilično prometan, put koji spaja Šipovo sa Vitorogom. Gotovo svakih pet kilometara nailazili smo na kamione prepune balvana i šumske mašine koje su sa strane izvlačili ogromna debla. Šumom su odjekivali zvuci obaranja stabala i motornih pila. Odavno nismo vidjeli ovoliko posječene šume. Smrad nafte sagorjele u velikim motorima se nikako nije uklapao u prirodno okruženje kojim smo prolazili.
Put je blago sjekao izohipse tako da se broj pređenih kilometara uvećavao mnogo brže nego inače. Uspona kao da i nije bilo. Ali, nakon sat vremena vožnje dostigli smo ponovo 1500 mnv. Na putu smo sretali grupe drvosječa koji su pripremali stabla za utovar i informisali se o raskrsnicama koje su bile ispred nas. Stalno smo bili između 1500 i 1400 mnv. Davno smo prošli tačku sa koje smo se u novembru prošle godine vratili i postajalo nam je sve jasnije da je to, ipak, bila mudra odluka.
Obično se vrh koji planiramo osvojiti ukaže s vremena na vrijeme ili se vidi na samom početku ture. Iz Kupreškog polja se vrh nije mogao vidjeti od sivog oblaka koji se „zakačio” za njega. Nakon 30-ak kilometara vožnje ništa se nije promijenilo. Ni traga Velikom Vitorogu!Interesantne su sekcije puta koje su bukvalno usječene u stijene! Obzirom na širinu i preciznost kojim su usjeci urađeni stiče se dojam da je nekada ovim putem prolazila željeznica. Međutim, više je vjerovatno da je usjeke precizno napravila vojna mašinerija jer je poznato da je na samom vrhu bio veliki vojni objekat.
Par sati nakon polaska smo bili na raskrsnici iznad Kovačevića polja koje se nalazilo na suprotnoj strani planine i predstavljalo potpunu suprotnost strani sa koje smo mi dolazili: prostrane travnate livade sa par stabala nasuprot guste šume iz koje smo izašli.
Nakon pomenute raskrsnice situacija je postala konkretnija: umjesto osciliranja između 1400 i 1500 mnv sada smo dostizali 1600-ti metar iznad mora!
Možda bih čak izjavio da je tura postala monotona da se iznad vrhova borova nije ukazao Veliki Vitorog! Nakon 40 km vožnje… Konačno.
I onda počinje poznata euforija: zaboravljaš na umor ako ga je bilo, zanemariš sunce koje nemilosrdno prži, nisi više žedan… Gledaš displej sa nadmorskom visinom, računaš, oduzimaš i odbrojavaš posljednje metre. Da neko posmatra sa strane rekao bi da ove ljude na biciklima gore čeka neka nagrada, a ne konzerva paštete od tunjevine i crni hljeb! Nema ni fotografisanja toliko. To ćemo ostaviti za povratak.
Posljednje sekcije puta na Veliki Vitorog su strmije i malo zahtjevnije obzirom na krupniji šljunak koji se kotrlja pod točkovima i otežava uspon. Put se spiralno približava vrhu i usput pruža fantastičan pogled na sve strane.
I opet poznat osjećaj: na vrhu smo. 1906 metara iznad mora. Cincar, Raduša, Golija, Šator, Stožer, Tušnica… Kupreško i Glamočko polje i prizori iz udžbenika iz osnovne škole iz kojih smo učili o bogatstvima kraških polja.
Sjeveroistočna i jugozapadna strana Vitoroga su dvije suprotnosti koje smo usput primijetili, a sada vidjeli mnogo jasnije. Prva obrasla gustom šumom, tamno-zelena, a druga oštrom, suncem spaljenom travom.
Spomenuo sam već nagradu od tunjevine u kojoj smo uživali desetak minuta dok nas je vjetar hladio. Kada se počeo približavati sivi oblak sličan onome koji je jutros stajao iznad vrha sjetili smo se vremenske prognoze i odlučili da napravimo par fotografija i krenemo nazad. Obzirom da je vrh planine napušteni vojni objekat sličan onome na Borašnici nismo puno hodali okolo niti zalazili u brojne tunele. Naravno, vidljivo je da su vrijedni sakupljači sekundarnih sirovina uradili svoj dio posla jer su svi metalni stubovi prerezani „u korijenu” ,a kablovi elektroinstalacije počupani.
Čekalo nas je još minimalno 45 km puta koji i nije u cjelini spust. Do vrha smo izmjerili oko 1300m uspona i 450m spusta. To je značilo da nas čeka još uspona do početne tačke ako se budemo vraćali istim putem. Planirali smo pokušati spust u Šipovo pa odatle cestom prema Kupresu do početne tačke, ali smo nakon konsultacija sa radnicima šumarije koji su završavali sa poslom odlučili da idemo nazad istim putem. U varijanti Šipova tura bi premašila 150 km i nismo htjeli rizikovati vožnju cestom Kupres-Šipovo po mraku iako smo imali kompaktne baterijske lampe.
Povratak je trajao čitava tri sata i obzirom na blagi nagib nije bio naporan. Mislim da smo pauzirali ukupno tri puta na povratku.
Pred sam zalazak sunca iznad Kupreškog polja smo se vratili na početnu tačku.
Interesantno je da cijelim putem, unatoč šumi nismo naišli ni na jedan izvor ili čak potok! 1700 m uspona i 100 km makadama, bez milimetra asfalta. Moram priznati da sam posljednih 10 km spusta mislio samo o hrani i neću reći koliko i šta sam sve pojeo poslije ture.
Sutradan smo se počastili kratkom turom od 15-ak kilometara do Kukuavičijeg jezera, na suprotnoj strani Kupreškog polja.
Sve u svemu, odličan vikend…
Tekst: Ozrenko Mahmutović
Foto: Nermina Hadžibajrić i Ozrenko Mahmutović
