Čudno je to kako odrasli, reklo bi se ozbiljni ljudi nekad postaju djetinjasti, ponašaju se iracionalno, istražuju ono što je već istraženo ali na neki svoj način koji ih – ipak zabavlja. Pošto dvije sedmice, praktično od “Enjoy Sarajevo” i ture za Lukomir (nakon derneka do zore prethodne noći) nismo kako treba sjeli na bicikl, a i vrijeme je obećavalo da nećemo pokisnuti, nabrzinu smo se organizovali, pozvali Đanija da nam smisli kakvu novu turu i krenuli put Hercegovine. Đanijev mejl je bio vrlo kratak: “Ima jedna tura, gledao sam, mogli bi od Rujišta preko grebena da pređemo na Velež, pa da se spustimo u Mostar. Kako sam ja gledao ima malo nošenja, ali ne bi trebalo biti strašno jer su mi neki planinari rekli da se može voziti”.
Glavni “krivac” ture u svom omiljenom biciklističkom stavu 🙂
Kad Đani već u pozivu najavi da “ima malo nošenja” to obavezno znači da će biti pješačenja, guranja bicikla i probijanja kroz neprohodne predjele, a kad najavi “izvrstan single track” to znači da je upitno i spuštanje. Ipak, pošto odavno više nemamo po Bosni i Hercegovini voziti nešto novo jer smo manje-više na svim atraktivnim brdima već bili, prihvatismo poziv pa smo čak i kombi potjerali kako bi usput u Jablanici “pokupili” Nermina, a do Rujišta izbjegli dosadni uspon asfaltom i malo skratili najavljenih “2.000 visinskih metara uspona”. Naime, toliko je otprilike najavljivao Đani uz 60-tak kilometara koliko je tura trebala iznositi. Međutim, odlučili smo se za varijantu da do Rujišta odemo kombijem koji će jedan prijatelj nesebično vratiti nazad u dolinu Neretve.
I tako, uz zadirkivanje Đanija oko procjene koliko će biti tog guranja krenusmo. Prvih par stotinjak metara spusta, a onda “oštro uzbrdo”. I to je, reklo bi se, jedina koliko-toliko vozljiva sekcija. Put je, naime, bio toliko strm da je pravo umijeće bilo voziti uzbrdo. Nešto kasnije shvatili smo da to ipak nije nikakav put već vlaka kojom šumari izvlače drva, ali nešto šira kako bi mogla proći mehanizacija. Doduše, zgodno je bilo što smo priližno brzo savladavali visinu, a trebali smo se popeti na greben visok 1.600 metara kako bi njegovom dužinom pratili planinarsku stazicu.
No, u jednom trenutku nestade vlake kojom se nekako dalo gurati, a pokoji metar i voziti bicikl. S obzirom da smo bili relativno blizu vrha, odlučismo da ponesemo svoje mezimce na dva točka uz nagib od preko 45 stepeni. Đani je, pak, bio uporan i zbilja našao nešto što je on nazvao “putem” ali uz koji je sav oznojen došao preko džombi gurajući bicikl. Potom nas je nagovorio da potražimo nekakav proplanak koji je gledao na GoogleEarhu odakle se “kao na dlanu” vidi Prenj. Hodali smo do prvih tabli sa oznakom mine, a onda na peti zaokrenuli oštro nazad. Đani se, međutim, izgubio i nakon pola sata vratio sav oduševljen: “Ma, pogriješili ste, da vidite kako je samo lijep pogled s proplanka na Prenj” i pokazivao nam fotke ubjeđujući nas da je minsko polje daleko ispod grebena.
Potom smo pronašli planinarsku markaciju i slijedili je ravno preko grebena. Doduše, i da nismo, mogli smo slijediti jasno postavljene crvene table za oznake miniranog područja. Znam da ovo zvuči grozno, ali opasnosti nije bilo jer se oznake odnose na strmi dio grebena okrenut prema kotlini kuda i koza teško ide, a mi sa biciklima nismo ni pomišljali, tako da realne opasnosti od zalaska u minsko polje i nije bilo.
Međutim, entuzijazam i zadirkivanje Đanija za nošenje bicikla su sa svakim kilometrom opadali. Nije pomoglo ni fotografisanje na zbilja prekrasnom mjestu sa uzvišenja odakle puca, valjda, najbolji pogled na Hercegovinu. Zaboga, ipak smo nekakvi biciklisti a ne alpinisti, i guranje i nošenje bicikla kilometrima nam se sve manje sviđalo. Tim prije što Đanijevo uvjeravanje kako nas čeka sjajan singl, nije baš obećavalo jer je i za ovu stazu očekivao da će biti vozljiva: “Ja sam ovo na Googlu gledao i bilo je zeleno, trebala je biti trava ili tako nešto”. Doduše, kroz borovu šumu je to možda zbilja zelenkasto na Googlu, ali po kamenjaru se moglo jedino skakutati u planinarskim cipelama. Ovako, sa biciklom na leđima, i nije bio neki užitak.
Ono što je mene sve vrijeme brinulo je bila mogućnost ozljede. Ipak smo bili podaleko od bilo kakve civilizacije. Jest da nije bilo bojazni od mina niti od gubljenja u šumi, ali na takvom terenu lako se izvrne noga čak i u planinarskim cipelama, a pogotovo u biciklističkoj obući. Uz to, već je sunce pržilo i neko je mogao nagaziti na zmiju. Srećom, prošli smo bez toga.
Na kraju smo pokazali i dozu razboritosti. Kako je dan sve više odmicao, ipak smo jednoglasno donijeli odluku o odustajanju od prvobitnog plana. Naime, kad smo došli do kraja grebena trebalo se spustiti u kotlinu, potom putem popeti na sljedeće brdo i tek onda spustiti za Mostar. Umorni od pješačenja, i vidno oslabljenog morala, odlučili smo se da se vratimo makadamskom cestom do Rujišta, potom asfaltom spustimo u dolinu Neretve do kombija. Spust asfaltom i nije neko posebno uživanje, ali ipak se činio nagradom nakon “alpinističke” ture. Nermin je dobacio do 86 km/h, ja nisam mogao dalje od 76 km/h, a Tarik svoju brzinu nije ni mjerio. Zgodna lekcija iz fizike o masi i slobodnom padu.
I ovaj put, kao toliko puta do sada, rekli smo sami sebi “Nećeš nas, Đani, više navući na ovakvo što”. Pa ipak znam da ću na sljedeći “kml” koji on nacrta, a koji ide po nekakvoj nedođiji, pakovati ruksak i podmazati lanac bicikla. Biti djetinjast ponekad, i pored toliko godina i sijede kose – neprocjenjivo.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
