Iako smo prije samo dvije sedmice vozili preko Visočice i posjetili kanjon Rakitnice, nisam mogao izdržati a da ne posjetim tu predivnu planinu ponovo. Ono što me najviše privlačilo jeste uspon na najviši vrh – Džamiju (1967 m.n.v.), ali obzirom da do istog ne postoji put, morao sam „pažljivo“ odabrati ekipu koja bi sa mnom krenula u taj podvig. Eso i Mara (novi član ekipe) prihvataju moje nagovaranje i spremni smo za turu.
Da ne bi sve bilo isto kao prošli put, odlučili smo se da na turu krenemo iz Glavatičeva, napravimo krug preko Grušačkog polja i vratimo se na polaznu tačku. U Glavatičevu prelazimo Neretvu, preko starog mosta, i nastavljamo putem kojim su stočari iz Hercegovine stotinama godina izvodili svoju stoku na prostrane livade Visočice na ljetnu ispašu.
Iako, već jesen polako dolazi u naše krajeve, godi nam hladovina šume, kroz koju put prolazi, a tamo gdje je šuma slabija koristimo priliku da uživamo u pogledu na Prenj i njegove vrhove. Sve to nam oduzima vrijeme, što u kombinaciji sa kasnim startom ne obećava da ćemo ostvariti današnji cilj, pa se odlučujemo da zaustavimo jedan kamion i zamolimo za prevoz. Ljubazni vozač nas je povezao nekih 5-6km i dao nam „jasne“ upute kako da dalje nastavimo, pa ubrzo stižemo do prevoja na kojem se nalazi mnoštvo stećaka i mezara, što nas još jednom podsjeća koliko su nekada bili prometni ovi planinski putevi.
Odatle ubrzo stižemo do puta koji od Bjelimića vodi do Grušačkog polja, i već tu nam se otvara predivan pogled prema jugu i jugoistoku naše zemlje sa mnoštvom planina, ali pogled nam odvlači Veliki Ljeljen i Džamija koji se također ukazuju i mame nas svojim visinama. Savladavamo posljednji uspon do „skretanja“ za Džamiju, i tu se nakratko rastajemo pa put do vrha nastavljam sam, naravno sa biciklom.
Dok guram biciklo uz oštru planinsku travu i još oštrije kamenje razgledam kuda bih se mogao biciklom spustiti. Nagib je svuda prevelik, pa iako ima dosta travnatih dijelova, nije jednostavno pronaći pravi „put“ koji će voditi do samog podnožja. Penjem se uz sjeverno – zapadnu stranu, ali pred sami vrh nailazim na velike stijene koje su neprohodne za spust biciklom, pa se odlučujem da na zapadne padine, koje su mi iz podnožja izgledale kao „vozljive“.
Nakon sat vremena sam na vrhu sa kojeg je pogled fenomenalan, i čini mi se da vidim svaku planinu na kojoj sam bio, i još mnogo njih za koje i ne znam kako se zovu. Naravno sve redom slikam, upisujem se u „knjigu gostiju“ sa naglaskom da sam došao biciklom, montiram kameru (jer ovo se mora snimati) i polazim, ponovo sam na biciklu i osjećaj je nezaboravan.
Spust ide dobro, i vidim da sam odabrao pravu stranu za povratak, nakratko silazim sa bicikla i guram nekih 10-tak metara, ali onda opet vozim i nema stajanja sve do podnožja, a dole sam za nepunih 10 minuta. Eso i Mara su nemalo iznenađeni zbog mog brzog povratka pa uviđam da nisu vidjeli mahanje sa vrha, i još kažu: „Mislili smo da se još penješ“.
Pakujemo se i nastavljamo put preko Grušačkog polja do Grušče, gdje za razliku od prošlog puta ne idemo u kanjon Rakitnice, nego skrećemo lijevo prema Ribarima i Glavatičevu.
Usput se častimo šljivama i jabukama i uživamo u prelijepoj prirodi i dobrom spustu, a u Glavatičevo dolazimo u sami mrak, zadovoljni što smo ipak na vrijeme uspjeli da odvezemo sve što smo planirali. Dok utovaramo bicikla, čujemo ezan sa obližnje džamije, pa pomislih kako je simbolično da vožnja na Džamiju završava ezanom.
Tekst: Đani Rahimić
One Reply to “Visočica – Džamija”