Za jedan biciklistički klub pomalo iznenađujuća najava planinarenja, ali nimalo iznenađujući izvrstan dan na planini odlika su posljednje oktobarske nedjelje u ovoj godini čija biciklistička sezona pomalo gubi dah. Naime, kako su vrhovi naših planina već obijelili od mraza, šume postale hladne i negostoljubive, svaki čas može pasti prvi snijeg, odlučili smo da siđemo sa svojih dvotočkaša i “protegnemo noge”. Na najavljenu turu prijavila se grupa od trinaest učesnika, reklo bi se idealan broj za dobar izlet. Neki od njih prvi put, ali su se izvrsno uklopili u ekipu.
No, nije baš izgledalo idealno okupljati se u hladnom Sarajevu gdje je u osam ujutro temperatura bila tek koji podiok iznad nule. Sivi oblaci nimalo nisu obećavali. A samo dan ranije sa suprugom i prijateljima sam biciklirao u Hercegovini, u majicama kratkih rukava na plus dvadeset, gdje smo uživali u mirisu smilja i pogledu na palme kraj Neretve.
Sa tim mislima i uz naravno uvijek ugodno ćaskanje u autu kad se iskupi ova ekipa prolazimo kraj onih betonskih zgradurina što uvijek i iznova niču na Bjelašnici i stežemo na Visočicu. U Tušilima hladno, puše neki vjetar i godi prva kafica u domu u kojem pucketa vatra. No kako je cilj vrh do kojeg ima nešto preko 800 metara visinske razlike, ipak nema vremena ispijanju kafica i polako krećemo.
Uspon ka Vitu vodi stazicom kroz bjelogorišnu šumu što daje divnu sliku sa svim onim opalim lišćem i mahovinom po stijenama. Ujedno, šuma nas štiti od vjetra koji puše sa sjevera. Potom stižemo u podnožje velikog atrija koji, kad god ga ugledam, u meni pobudi ono osjećanje kako smo mi, ljudi, zapravo mali a kako je priroda veličanstvena. I kako je besmisleno to naše svojatanje, prisvajanje pa čak i vođenje ratova radi komadića zemlje – a ona tu stoji milionima godina. I ostat će da stoji ista, postojana, a mi ćemo svoje male, kratke živote protraćiti ubjeđujući se kome pripada umjesto da uživamo u njoj.
Da stvar bude ljepša, vjetar sjeverac je uspio rastjerati one sive oblake pa se ukazuju i prve zrake sunca. Vjetar prodire do kosti, a nama valja uz atrij koji je potpuno u sjeni, te se nadamo da će se sunce ipak ukazati jače i makar malo nas ogrijati. Na ovim visinama već vlada zimska studen pa se po travi uhvatio mraz, na jednom mjestu vidimo kako je nekakva voda pretvorena u led, a podloga pod nogom i nije baš prijatna, prilično je klizavo. Ipak, još jednom se pokazalo da je ekipa MTBA puna morala i uvijek spremna na podvig, pa malo po malo dolazimo do vrha grebena.
Tek tu nam zastaje dah. Prvo, osvrnuvši se unazad vidimo tako lijep pogled na Tušila, Bjelašnicu, Treskavicu… jer vjetar je potpuno rastjerao oblake. Druga stvar koja nas je gotovo šokirala, naravno u pozitivnom smislu, je da smo spustivši se tek koji metar iza grebena odjednom bili sklonjeni od vjetra a kako je sunce jako, imali smo osjećaj potpuno druge planine. Jakne su odjenom postale suvišne. Naravno, ovdje se malo zaleglo u travu, popio topli čaj i pojeo sendvič i onda konačni uspon na Vito visok 1960 metara, pravi dragulj među bh planinskim ljepoticama.
Povratak kao i obično u planinarenju nije bio prijatan, ali na sreću nije bilo nekih otklizavanja i padova. Pokoji kamen koji se zakotrljao u podnožje planine nije nikog ozlijedio, a već dolazak na livadu i dalje kroz šumu potpuno je vratio moral ekipi, zadovoljnoj zbog još jednog fenomenalno provedenog dana u dobrom društvu i na dobrom mjestu.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
