Vitreuša

Kada sam, na pitanje “Gdje ćete voziti ovaj vikend?” odgovarao “Vitreuša”, većina znatiželjnika je ostajala iznenađena, a pitanje koje bi obično uslijedilo glasilo je: “A gdje ti je to?”. Džabe sam objašnjavao da se Vitreuša nastavlja na Zec planinu koja, opet, zajedno s Vranicom i njenim vrhovima čini gorski splet što dijeli Fojnički kraj od Hercegovine, da se na nju može doći iz pravca Bakovića preko Zec planine ili uz Neretvicu, od Buturović polja, pa preko Parsovića, Džanića… Sve neki lokaliteti koje ne srećemo tako često i koji su toliko daleko od puta M-17, dakle, “nedostižni za obične smrtnike”. Na svu sreću!

Nema tako mnogo mjesta na ovoj planeti gdje možete ići putem koji vijuga uz kanjon rijeke i kad ožednite jednostavno se napiti hladne vode iz nje. Dobro, rijeka jeste malo ambiciozan naziv, bolje bi pristajalo “riječica” jer je i sam njen naziv u deminutivu, od milja. Siguran sam da to nije slučajno jer je Neretvica zbilja umiljata. Cijelim tokom poskakuje s kamena na kamen tvoreći male slapove, tu i tamo ukaže se pokoji vir ili modrozelena boja vode kao potvrda dubine i, možda, kakve dobre ribe ispod stijene. Neretvica stalno huči, kao da želi reći kako je već velika, prava rijeka. No, biciklistima na putu što se blago penje ka Vitreuši njena buka ne smeta: dokle god Neretvica huči nije potrebno nositi zalihe vode sa sobom. Ona je tu, dovoljno je samo sići u njeno korito i zagrabiti. Ili, pak, podmetnuti bocu pod neki od brojnih potočića što se slijevaju u njeno korito.

Vožnja ovom trasom je izvrsna za bicikliste. Mekana, gotovo zemljana podloga, blag uspon, put okružen šumom, hladovina, voda… Ako bismo tražili “autoput” za bicikliste – on bi izgledao upravo kao uspon na Vitreušu. Barem prvih dvadesetak kilometara. Ipak, popeti se na vrh visok 1915 metara krenuvši iz Buturović polja, s nadmorske visine od 280 metara, pri tome ukupno preći 60-tak kilometara, nije bezazlen poduhvat. Naročito ako se ima na umu da je zadnjih par stotina metara nadmorske visine nedirnuta, divlja priroda, da zadnjih 300 m nadmorske visine nema puta već se treba provući stotinjak metara kroz bukovu šumu, a onda preko strmih, travnatih, livada posutih borovinicama i brusnicom, uzgurati bicikl do samog vrha.

Tu, nedaleko od samog vrha, izvire Neretvica. Izvire kao mali potočić da bi kasnije prerasla u pravu rijeku i skupa s Neretvom otišla u Jadransko more. Samo koji kilometar zračnom linijom dalje izvire Vrbas. No, on je odlučio da ode u Savu, Dunav i potom u Crno more. Jesu li “odluke” ove dvije rijeke donijele nekad u davno doba jer, ako je vjerovati riječima Ibre Here s Bitovnje, Vitreuša je najstarija planina u BiH, vulkanskog je porijekla, a potvrdu toga nalazimo u zeleno-crnim kamenim pločama poput onih na vrhu Otunski vis koji zaobiđosmo slijedeći Neretvicu. Toliko interesantnog, čudesnog u ovom kraju za koji, eto, malo ko i da je čuo.

Moramo priznati da smo uživajući u laganoj vožnjici kanjonom Neretvice pomalo potcijenili činjenicu da se penjemo na 1900 metara tako da su nas snage izdale pred kraj. U jednom momentu, gurajući bicikle preko livade, dok su koljena klecala a ruke drhtale, zapitao sam drugare: “Dobro, ljudi, zašto mi guramo bicikle, što ih ne ostavimo ovdje i ne odemo pješice?”. Odgovor koji su obojica ispalila istovremeno bio je lakonski: “Pa, da se poslije možemo spustiti!”. Zbilja, inficirani virusom ljepote brdskog biciklizma, u onom što je za druge potpuna besmislica (gurati bicikl na vrh brda) mi smo vidjeli ljepotu, užitak… i ni trenutka se nisam dvoumio: nastavio sam gurati jer nizašta na svijetu ne bih propustio spust preko ovih livada.

A da je sve “u glavi, a ne u mišićima”, da mozak određuje i daje naredbe, potvrda je u činjnenici da je, čim se ukazao prvi pogled preko brda, jurnula neka nova snaga i želja da se uspnem na sami vrh. “Da vidim šta ima s one strane brda!” glasio je odgovor na davno upućeno pitanje “Zašto se, uopšte, penješ gore?”.
S druge strane brda sam gledao na Zec planinu, Vrankamen, vrhunce Vranice (Nadkrstac, Rosinj…) ili lijevo ka Čvrsnici, pa onda na veličanstveni vijenac Prenja, do njega Visočica i Bjelašnica gledane preko Bitovnje… Cijela Bosna i Hercegovina – “odozgo”.

Vjetar koji je puhao potjerao nas je nazad. Valjda je podsjećao da je po njemu planina dobila ime. Vjetar i žurba da stignemo na nogometnu utakmicu reprezentacije Bosne i Hercegovine. Zbog radova na putu smo zakasnili na početak utakmice, ali smo putem radio-prijemnika čuli da je Edin Džeko zabio gol. Dijamant. Na sreću, imamo u Bosni i Hercegovini svoje dijamante, Misketa, Džeku, Neretvicu, Vitreušu… Bit će Bosna nekad prvak svijeta, siguran sam. Barem u mojim očima.