Vlašić je planina što bi se reklo u srcu BiH. Ali, možda je važnije što je u srcu mog najdražeg rođaka Gordana iz Travnika pa sam ga skupa s njim posjetio nebrojeno puta. Za Vlašić me vezuju mnoge uspomene, bogami i ludorije, što one tinejdžerske što, evo, ove pod stare dane. Ipak, najvažnija stvar vezana za Vlašić su brojna prijateljstva koja stičemo svakodnevno. Na turi po Vlašiću družili smo se sa prijateljima iz Visokog, Zenice, Tešnja, Viteza, Donjeg Vakufa i naravno, sa našim domaćinima iz Travnika. (neka mi oproste biciklisti iz gradova koji su možda bili sa nama a ne spomenuh ih).
Upravo Gordan, čovjek koji zna svaki pedalj Vlašića, poveo nas je na turu. Kad u grupi imate 55 biciklista dobro je imati i pomagače, pa je tu bio i travničanin Edo, tihi čovjek kojeg ne primijetite ali koji će uvijek u sjeni kakvog drveta sačekati onog posljednjeg što je malo zaostao, ili ostati na raskrsnici da se ko ne daj Bože ne zagubi. Nije ni čudo, jer Edo je član Gorske službe spasavanja.
Tu je bio i Dragan iz Viteza, čovjek koji je ispenjao svih 78 vrhova u BiH visočijih preko 2000 metara. Kapa dolje za to, kao i za činjenicu da je ispedalao turu iz podnožja planine, a ne kao mi s Galice. Uz ovakve domaćine, nije ni čudo što je ovako velika grupa sve prošla bez problema, štaviše, što smo uživali kao malo kada.
A kako i ne bi kad smo posjetili onaj najljepši dio planine. Naime, Vlašić je planina sa dva lica. Ono prvo je na Babanovcu, ski centru načičkanom vikendicama i betonskim zdanjima koja rastu i šire se nauštrb borova, tvoreći tako urbanu džuglu usred ove ljepote. Nije čudo što je jedan dio prozvan „Dolina panjeva“. Kakvo grubo ime, ali ništa ljepše nisu ni zbijene vikendice gdje komšije jedan drugom udišu miris graha, toliko su im blizu prozori.
Drugo, ljepše lice Vlašića je ono starim putem od Kalibunara, pa preko Galice na Devečane. Onda dalje s vrha Paljenik preko livada i visoravni sve do Ljute grede. E, tu je planina tek planina. Zna biti i surova, sa svojim snjegovima, vjetrovima i maglama (mada smo i tada ovdje znali doći na turnim skijama) ali zna biti blaga i pitoma, dopustiti dolazak istinskim ljubiteljima prirode i onima koji znaju uživati pogledu, mirisu trava i suncu koje nikad ne prži prejako, kakvi su brdski biciklisti na primjer.
Turu namjerno nismo radili iz Travnika kao ranijih godina, da se ne premorimo, već je start bio s Galice. „Tiha dolina“ je naziv naselja onih nekoliko ukusno građenih vikendica i već takav doček je obećavao da ćemo od Vlašića vidjeti ono najljepše. Potom uspon do planinarskog doma Devečani koji je nedavno obnovljen. Sad su tu moderni toaleti, nova posteljina, kuhinja… sve miriše i poziva na jedan dobar planinski vikend. Sa Devečanskih stijena puca pogled koji oduzima dah, ali i poziva na oprez: jednom davno ovdje je nastradala grupa planinara. Hodali su po magli, išli u neznanju rubom, ledena „streha“ se odlomila i nesretnici su izginuli. Opreza nikad dosta.
Put nas je dalje vodio na Paljenik. Vrh odakle bi trebalo da se vidi sve do Save. Da nije one izmaglice vjerujemo da bi to i uspjeli. No, i ovako užitak je bilo stati na „dograđeni“ vrh planine. Naime, zvanično je Vlašić visok 1933 metra. Međutim, za potrebe izgradnje releja, vojska bivše države je vještački dodala još jedno brdašce koje se vremenom stopilo s planinom, pa je sad najviša tačka zvanično 1943 metra.
Kako na toj visini vjetar opominje, brzo smo krenuli dalje. Prvo spustom u kojem su downhilleri uživali, a neki i malo pogurali bicikl kako svojim padom ne bi ugrozili grupu (hvala na tome). Dalje svi zajedno preko livada do Ljute grede. Odatle, nakon poduže pauze preko Vrletina, još jednog mjesta koje svojim imenom govori dovoljno, ali tek kad bacite pogled odatle shvatite i šta, pa na Šantić i na kraju laganim makadamskim spustom do polazne tačke.
Još jedna tura koja je pokazala kako ako svi poštujemo grupu i malo se potrudimo zbilja možemo uživati. Hvala svim učesnicima što su ovaj dan učinili zanimljivim, a posebno hvala domaćinima.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
