Devetog maja, sada već davne 1945. godine, nakon šest godina krvi, smrti i topovskih salvi, osvanuo je miran dan. Fašizam je konačno pobijeđen, a napaćeni narodi Europe mogli su se okrenuti mirnom životu. U čast ovog dana, ali i velike bitke za ranjenike vođene na našim prostorima, SUBNOR iz Jablanice i društvo “Josip Broz Tito” organizirali su svečanost i okupljanje koje je sve prisutne vratilo u neke davne godine.
Što se tiče bitke za ranjenike, mene je vratilo u kino dvorane kada smo, onako organizovano svi iz škole išli da gledamo film Veljka Bulajića, “Bitka na Neretvi”. I danas pamtim scenu kad Yul Brynner ruši most, doduše nikad nije tečno izgovorio onih par rečenica već mu se sa usana moglo razabrati da govori na engleskom. Ali koga briga za to kad je Sergey Bondarchuk, vođa artiljerije, onako zamahivao rukom, a svaki put kad naredi “Pali!” partizanski topovi su pogađali njemačke položaje preciznošću navođenih raketa izmišljenih mnogo kasnije. Bili su tu i Orson Welles, Franco Nero ali, naravno, i Ljubiša Samardžić, Milena Dravić, Fabijan Šovagović i brojne domaće zvijezde. Budžet za film je odobrio lično Tito, a koštao je, u današnjoj protuvrijednosti, preko 70 miliona dolara. Nominovan je za Oskara i mnogi kažu da bi ga i dobio, samo da nije dolazio iz te male, komunističke zemlje.
Jedan od postera za film izradio je slavni Pablo Picasso, bez ikakve naknade za svoj rad. U filmu je učestvovalo preko 10.000 pripadnika armije kao statisti, izgrađena su četiri sela koja su sravnjena sa zemljom kako bi scene razaranja bile što uvjerljivije, a svakako najzanimljivija priča vezana je za snimanje scene rušenja mosta.
Bez digitalnih efekata, želeći autentičnost, Veljko je želio da se izgradi i sruši pravi most. Jedna jedina scena, jedno snimanje. Bum, detonacija i – scena je bila neupotrebljiva zbog velike količine dima. No, kako je budžet bio ogroman, most je bio ponovo izgrađen i ponovo srušen i opet isto: prevelike količine dima nisu dale kvalitetnu sliku. U konačnici filma, snimka detonacije mosta je urađena rušenjem male stolne replike u filmskom studiju u Pragu.
Na plakatu ovogodišnje proslave, naravno uz Picassovu ilustraciju, našla se i zanimljiva najava: Polazak planinskih biciklista stazama ranjenika. Naime, sekcija Udruženja brdskih biciklista (MTBA) iz Jablanice, koju predvodi Nermin, kršan momak što pored bicikla planinske vrhove osvaja i kako alpinista spremajući se da osvoji i Mont Blanc, organizirala je vožnju upravo putem kojim su se penjali partizani noseći ranjenike. Bez želje za politizacijom, jednostavno, željeli smo da prođemo tim putem i odamo počast svim žrtvama ratova i, na neki simboličan način, da kažemo NE fašizmu i svakom obliku netrpeljivosti i ispoljavanja sile. U to ime članovi udruženja su prije vožnje bacili u Neretvu karanfile i krenuli prženi suncem put Prenja.
Naravno, nakon desetak kilometara, izbivši na prekrasne travnate livade koje su, kako nam rekoše, ogromni posjed vlasnika restorana “Zdrava voda”, poznatijeg po jagnjetini a ne po bitkama iz ratova, zavili smo oštro ulijevo i vratili se na mjesto polasta, ispred muzeja gdje nas je čekao partizanski grah. Usput smo sreli poskoka, ali zanimljivije je bilo slušati priče jednog bicikliste čiji je dedo bio učesnik bitke.
Saznali da baš i nije sve bilo kao u filmu, kako dedo reče “ma kakvi konji, da je bilo konja mi bi ih pojeli”, ali to je sad manje važno. Ono što nam se učinilo interesantnim je prisustvo mladih ljudi, očito svjesnih šta znači fašizam i pobjeda nad tom pošasti, spremnih da se rukuju sa još uvijek živim borcima i saslušaju njihove priče. Bili su tu i pioniri, igralo se i kolo a naravno, mi biciklisti smo se ponašali kako dolikuje trenutku: jedinog ranjenika koji je povrede zadobio padom na makadamu, nismo ostavili. Prepustili smo ga u ruke ljupke bolničarke. Istina, ostalo je nejasno je li pad bio namjerno insceniran kako bi skrenuo njenu pažnju na sebe, ali ostavimo to za neku drugu priču.
Do iduće vožnje: “Smrt fašizmu, sloboda biciklizmu!”
[wzslider autoplay=”true”]
