Bespuća Crvnja me privlače još od prvih susreta sa ovom planinom, kada sam se iz drugog pokušaja uspio biciklom popeti na najviši vrh Zimomor – 1920 m.n.v.
Tek tada mi se otvorio pogled na sve što Crvanj nudi – nepregledne visoravni i pašnjake na kojima vlada nevjerovatan mir, i sa kojih se pruža jednako nevjerovatan pogled na sve planine Hercegovine.
Na Crvnju nema puteva, pa možete voziti kuda poželite što stvara nenadmašan osjećaj slobode.
Upravo takva je bila i današnja vožnja, a cilj je bio voziti vrhovima Crvnja od Zimomora do sela Kruševljani, koje se nalazi na sjevernim obroncima planine.
Pošto nisam mogao tačno znati kakav me teren očekuje, odlučio sam uspon iz sela donja Bijenja do podnožja Zimomora odvesti džipom sa grupom prijatelja koji su planinarili na vrh.
Prvi dio moje sekcije je „vozljiv“ tako da brzo napredujem, a osjećaj je nevjerovatan, vozim se na 1800 m.n.v. sa lijeve strane vidim: Velež, Biokovo, Čabulju, Čvrsnicu i Prenj, a sa desne: Visočicu, Bjelašnicu, Treskavicu, Zelengoru, Maglić i Volujak, i još mnogo neznanih vrhova koji se pojavljuju u daljini.
Uspješno pratim u glavi zacrtanu putanju, međutim nailazim na dvije vododerine pa sam prinuđen da guram biciklo pored sebe, što ne umanjuje moje oduševljenje ovom turom.
Nakon malo guranja opet sam na biciklu i jurim livadama, stalno pazeći na izrovane dijelove što su ostale iza divljih svinja.
Ubrzo dolazim do sjevernih obronaka planine odakle vidim Kruševljane i Seljane. Počinje spust, i to jedan od boljih kojih sam vozio makar kada je u pitanju pogled koji se pruža na sve strane.
Kako se približavam selu nailazim na neku stazu koju pokušavam pratiti, međutim to je suvišno jer se može voziti kuda poželim.
Prije samog sela, zato što nisam pratio stazu, ulazim u visoku travu pa vozim opreznije, a društvo mi je odlučila praviti lisica koja je valjda drijemala sakrivena u travi.
Trči ispred mene na nekih 10-tak metara, a ja u sebi žalim što nisam ponio kameru da to sada snimim.
Pratim je nekih stotinjak metara ali je ipak prebrza za mene i odlazi u obližnji šumarak, a ja se sretan vraćam asfaltnim putem prema Nevesinju ne skidajući pogled sa Crvnja koji i dalje zove.
