Čvrsnica iz kanjona Drežanke

Izgleda da je zbilja moguće predvidjeti poteze (očajnih) bajkera! Kiše i zime namje bilo previše, zaista, i nakon tri sedmice koliko je prošlo od posljednjeg ozbiljnog pedalanja, baš poput mješovite mostarsko-sarajevske biciklističke grupe, i nas dvoje smo se zaputili u Hercegovinu. I to na Čvrsnicu, iz pravca Drežnice. Vrijeme… ma ne moram vam pričati, drugi kontinent.

Iako smo imali nekoliko varijanti za vožnju ovog vikenda, odluka da se vozi na Čvrsnicu iz Drežnice je donesena na osnovu par zaključaka: Nismo vozili nekoliko sedmica – kondicija nam nije baš kakva; vremenska prognoza nije bila obečavajuća – ne znamo šta nas fakat čeka na terenu; dan je zaista postao kratak – iako smo rano krenuli nismo mogli planirati dužu turu.

Pogled prema nebu, da budem iskren, i nije bio obečavajući čak ni iznad Jablanice koja je mnogo južnije u odnosu na Sarajevo. Krošnje drveća na putu prema Mostaru su se povijale od jakog vjetra pa nam je bilo drago što smo ponijeli sve moguće tipove opreme, za sve vremenske prilike. Međutim, čim smo prešli most preko Neretve prema Drežnici slika se promijenila: odnekud se pojavilo sunce, valjda zbog činjenice da se nalazimo u kanjonu vjetar više nije bio toliko jak i polako je jenjavao.

Polazna tačka je bila na kraju asfaltnog puta u Gornjoj Drežnici. Planirali smo pronaći poznati vodopad u okolni ovog malog mjesta. No, iz razgovora s mještanima saznali smo da vodopada zadnjih godina praktično i nema. Šteta. Šteta je također što , uz dužno poštovanje, stanovnici Drežnice ne vode računa o Drežanki, štaviše, sramota je kako se odnose prema ovom Hercegovačkom biseru! Silno smeće na obalama Drežanke zasigurno ne dolazi od nekih turbo-folk posjetilaca. Ne. Ako vidite da se odmah uz rub nečijeg imanja, tik uz kanjon Drežanke nalazi mini-deponija, logično je zaključiti da nije nikakav ekoločki neosvjesten posjetilac ostavio brdo smeća, već upravo domaćin kojem je baš na ruku smeće gurnuti po drevnom obicaju – rijeku. Donekle bih shvatio da se radi o organskom otpadu, ali malo mi je nerazumljiv mentalni sklop koji madrac gura u rijeku misleći da će ga voda odnijeti. Da stvar bude smješnija, madrac nije ni stigao do rijeke, ostao je u gustoj šikari i vjerovatno će tu ostati još godinama. Sramota!

Meri kaže da nema neuspjelih tura. E, ako je tako, onda ni ova tura nije neuspjela iako nismo uspjeli ni ovaj put stići do cilja. Uspon iz Drežnice, obroncima Čvrsnice prema Klancima je odličan za ovo doba godine. Prijatnih 19 stepeni, sunčano vrijeme i lagani povjetarac su me podsjećali da sam pogriješio što sam odabrao topliju garderobu. Sa povećanjem nadmorske visine temparatura je padala, ali ne previše. Makadamski put koji je nekada Gornju Drežnicu spajao sa Klancima i Blidinjem je isprva odličan, međutim, u gornjem dijelu postaje prilično strm i težak za uspon. Riječ “nekada” sam iskoristio s razlogom. Glupi rat je i ovdje učinio svoje: put je na 1100 metara nadmorske visine za vrijeme rata miniran, i time praktično učinjen neupotrebljivim za prolazak prema Klancima. Često smo gledali Earth i Topo karte na kojima se jasno vidi put na ovom dijelu kanona, raspitivali se kod lokanog stanovništva sa “ove i one” strane Čabulje da bismo dobili pravu informaciju o njegovom stanju, a odgovori su bili različiti: jedni su govorili da je urušen, drugi da je miniran, a trećci, opet, da ga često koriste lovci. Bilo je i (sad tek vidim zašto) naučnofantasticnih odgovora koji su govorili da se terenskim vozilom komotno može proći do Klanaca. Smiješno. Zato smo odlucili i sami se uvjeriti i pokusati stići do Blidinja iz Drežnice.

Svakim savladanim metrom nadmorske visine naše odučevljenje Čvrsnicom i pogledom na Prenj i Čabulju je postajalo veće. Ali, kako to često biva, nakon velikog oduševljenja dolazi hladan tuš. Ovaj put, on je izgledao ovako… Sreli smo grupu drvosječa koji sijeku šumu. Rekoše da puta praktično viče i nema, ali da put postoji i da su neki prolazili vodeći stoku iz farme u Klancima. Kako su nam objasnili, radilo se o uskoj pješačkoj stazi. Prevedeno na naš jezik: odličan singletrack. Idemo, makar i nosili bicikle. Šumar koji je bio dio njihove ekipe nam je pokazao i kartu kojom raspolaže i na kojoj su ucrtana minska polja na 1100 mnv. Divno. Još 100 mnv. i ulazimo u minsko polje! Uvjerili su nas da se držimo pješačkog putića i nema brige. Da budem iskren, to je bio momenat kada sam definitivno počeo sumnjati u dostizanje cilja ove ture!

Nastavili smo makadamskim putem koji je sada bio gotovo nemoguć za vožnju. Krupno kamenje koje se odronilo na put se jednostavno nije moglo obilaziti i natjeralo nas je da u više navrata nosimo bicikle. Uskoro su se pored puta pojavile crvene table sa specifičnim znakovima mrtvačke glave. Držali smo se puta koji je očigledno u upotrebi dok nismo dočli do dijela koji je totalno odronjen! To je bio kraj kakvog-takvog makadama i od ovog mjesta počinje pješačka stazica koja je jasno bila uočljiva. Bicikle na ledja i dalje.

Stotinjak metara smo nosili bicikle i naišli na još jednu grupicu drvosječa. Ovo je komični dio ture. Pitali smo ih, s obzirom da smo na oko famoznih 1100 mnv, da li ima mina u blizini. Na to će naš sagovornik ležerno: “Nema, prešli ste preko njih na onom dijelu na kojem ste nosili bicikle!”. Nermina mi je kasnije rekla da joj je žao što nije fotografisala moj izraz lica kad sam čuo odgovor veselog drvosječe! “Presli ste preko njih!”. Kako to samo zvuči. Navodno, put je na tom dijelu namjerno obrušen s ciljem da se zatrpaju mine da bi se moglo normalno prolaziti! Nakon ove pauze nastavili smo dalje ali nismo još dugo išli naprijed. Put je postao neprohodan iako su se mogle uočiti crte pješačkog puta. Neka, hvala, razum ipak kaže da nije uputno izlagati se riziku od zaostalih mina. Pomalo razočarani, okrenuli smo se natrag. Iako su naši veseli sagovornici prenosili drva “preko zatrpanih mina” mi smo odlučili izbjeći ovaj dio koristeći žlijeb niz koji se spuštaju balvani. Što je sigurno – sigurno je. A onda slijedi uzbudljivi dio ture. Kanjon Drežanke jednostavno vrvi od kamenih singletrackova. Ne znaš kojim ćeš prije, jer ako odlučiš ići jednim, možda promašiš neki koji je atraktivniji… I onda se sjetim Merija i priče o neuspjeloj turi. Daleko od neuspjele ture – uživali smo spuštajući se uskim kamenim puteljcima, na pojedinim mjestima izuzetno zahtjevnim ali jako atraktivnim, i sve to paralelno sa gornjim tokom Drežanke. Nismo odolili, a da ne napravimo par akrobatskih prelazaka rječice koja je na nekim dijelovima duboka “preko rotora”. Sta da kažem…? Što smo bliže bili mjestu polaska bilo nam je više žao što se dan mora završiti. Nekoliko puta smo se čak i vraćali da bismo isprobali još koju koziju stazicu.

Na kraju – polazna tačka i pogledi prema neosvojenim vrhovima Čvrsnice. Proklinjanje rata i svega vezanog za rat i mine…Rezime je dvadesetak kilometara makadama i kozijih staza, oko 1000 mnv. uspona. Nije loše s obzirom da su nam rekli kako je tog dana u Sarajevu sunce tek malo provirilo oko podne…

Tekst: Ozrenko Mahmutović

Foto: Nermina Hadžibajrić